logo nogometni klub vrapče

Povijest kluba

Autor knjige NK ¨Vrapče¨ Miroslav Jurak – Banana opisao je stanje stvaranja kluba i neke događaje vezane uz sam klub od njegovog stvaranja pa do 1989. godine. Knjiga je pisana 1989. godine.

UVOD

Vjerojatno će ova knjiga dospjeti u ruke ljudi koji nisu iz Vrapča, pa zbog njih, ali i zbog mnogih, posebno novijih stanovnika Vrapča potreban je mali uvod.

Knjiga je posvećena nogometnom klubu «Vrapče», ali prije svega to je ujedno i priča o jednom specifičnom kraju i ljudima u njemu, a sve to gledano očima jedne generacije koja je potpomognuta nekolicinom starijih u kratko vrijeme neviđenim entuzijazmom podigla nogometni klub u natjecateljskom, organizacionom i ljudskom smislu za ove prilike i uvjete na najvišu razinu.

Dakle kad i kako je postalo samo mjesto Vrapče?

Preciznog odgovora nema, ali od više tumačenja najbliže istini je ono koje govori da su se ovdje nastanili ljudi koji su došli sa današnjeg područja Like zbog najezde Turaka. Isto tako tu su se nastanili i ljudi koji su bili protjerani iz ondašnjeg grada Zagreba. Zna se i to da se prvotno pisalo Vrabče, a pročulo se nakon što je u njemu izgrađena psihijatrijska bolnica.

Danas je to mjesto na periferiji zapadnog dijela grada Zagreba u sklopu općine Susedgrad.
Samo Vrapče sastoji se od Gornjeg Vrapča, Donjeg Vrapča i Vrapča Centar, na čijem teritoriju se nalazi igralište nogometnog kluba.

Sam nogometni klub «Vrapče» osnovan je 1938. godine od tadašnjih zaljubljenika u nogomet, s Juricom Draušnikom kao prvim predsjednikom kluba.
Nažalost, rat ne dozvoljava igranje nogometa jednoj mladoj generaciji i ona gotovo kompletna odlazi na razna ratišta gdje mnogi hrabro ginu.

Nakon rata uz sve teškoće nogomet se i dalje igra, a uz lešnato igralište gradi se dobrovoljnim akcijama drvena baraka, koja će sve do 1987. godine biti simbol sporta u Vrapču.
Tadašnje vrijeme u klubu obilježeno je istinskim amaterizmom, klupskim zabavama i rivalstvom s najbližim klubovima kao što su NK «Ponikve», NK «OTJ», NK «Sloboda» iz Podsuseda, NK «Metalac» iz Kustošije itd.

Dolazi i do promjene imena u NK «Mladost» iz «Vrapča». Klub je u vrlo teškoj materijalnoj situaciji i tako dočekuje 1966. godinu, kad dolazi do fuzije sa NK «Šparta» iz Zagreba u jedan klub NK «Šparta – Vrapče». To je jedan od sudbonosnih trenutaka u povijesti kluba.
«Šparta» nije imala igralište, a «Vrapče» je bilo u lošoj materijalnoj situaciji. Mnogi su smatrali da se time «Vrapče» prodalo, odnosno da je fuzija klubova načinjena na štetu «Vrapča», što se kasnije pokazalo uglavnom točnim.

Kako bilo da bilo, novi klub djeluje i u jednom periodu ima i super – momčad koja na domaćem terenu pobjeđuje u prijateljskim utakmicama i prvoligaše te privlači do 2000 gledalaca na utakmice, ali u 10 godina nije osvojeno ni jedno prvenstvo. Samo jedna titula jesenskog prvaka. To je doba kad se javlja i prvi profesionalizam u amaterskim sredinama, pa tako u pojedinim sezonama igrači uz blokove za autobus, dobivaju i novčane naknade za treninge i utakmice.

Tako je i bilo sve do 1977. godine, kad se mijenja naziv kluba u NK «Šparta – Elektra». Tada nastaju mnoge promjene. Neki ljudi period fuzije od 1966. – 1977. godine i ne smatraju postojanjem «Vrapča». «Vrapčani» koji su u tom periodu bili u upravi kluba govore da su oni samo radili, a «Špartanci» baratali financijama. Ujedno je u tom periodu djelovao jaki ženski rukometni klub čiju su osnovu činile igračice «Vrapča».

Uglavnom, došlo je do sveopćeg raskida i na inicijativu Kovač Branka, Car Mladena, Novosel Franca, Vunarić Franje, Kelemen Zlatka, Bilić Berislava i mnogih drugih, ponovno je osnovano, bolje rečeno obnovljeno Sportsko društvo «Vrapče» sa sekcijama: nogomet, rukomet, karate, stolni tenis i streljaštvo. Bilo je to 1979. godine.

Upravo u tom periodu od 1979. godine nadalje, biti će govora u knjizi. Tu počinje jedna nova povijest kluba, vođenog jednom mladom generacijom koja fanatičnim dobrovoljnim radom okuplja sve više i više ljudi u klubu i oko njega i koji u sportu isključivo vidi sport, druženje i zabavu, ali ne samo za vrijeme utakmica i treninga. Na taj način bilo kao igrač, član uprave ili simpatizer kluba, počinjete živjeti jednim novim načinom života, može se slobodno reći koji stvara zdrav duh u zdravom tijelu, ali istovremeno postajete ovisnik, jer nešto vam fali, ako jedan ili dva dana ne možete doći na klupske terene.

Sve to doprinijelo je tome da u svega nekoliko godina NK «Vrapče» postigne ogroman natjecateljski uspjeh te postaje jedan od najpopularnijih klubova u gradu Zagrebu pa i šire. Što je još važnije jedan pošten, mukotrpan i sportski rad ponovno je pobudio interes za nogomet i sport uopće u Vrapču, nakon čega pojedinci kao Vidaković Vlado, Kovač Branko, Car Mladen, Težulati Zdeslav uz veliku pomoć drugih ljudi uspijevaju sagraditi pomoćno igralište, do temelja obnoviti glavno igralište, te napokon početi s izgradnjom sportskog doma koji Vrapče odavno zaslužuje. Za sve to vrijeme čitav rad kluba odvija se u dva kontejnera, gdje uz vrlo teške uvjete treniraju i igraju pioniri, kadeti, juniori, seniori i veterani. Međutim baš tu dolazi do izražaja ona velika ljubav prema klubu i sportu. I uz sve požrtvovanje igrača i trenera te uprave, Jurak Zvonko i Sabo Zlatko su gotovo dan i noć na igralištu i vode brigu o igračima, sportskim stvarima i terenu.

No uskoro će sportski dom biti dovršen, što će biti kraj takvih problema, a nagrada klubu i svim ljudima što su prodefilirali kroz njega i na bilo koji način pomogli.
Svi pojedinci, klubovi i događaji u ovoj knjizi opisani su istinito i potpuno dobronamjerno, sa željom da se dočara sasvim stvarno stanje u jednom klubu i kraju. Zato su i svi opisani razgovori u originalnom vrapčanskom dijalektu, odnosno govoru kakvim se tko služi.
Možda mnogi ljudi i neki događaji nisu u knjizi spomenuti, međutim to sigurno nije namjerno, ali ovim putem hvala svima koji su pomogli klub bilo moralno, materijalno ili na bilo koji drugi način.

Ova je knjiga nastala kao spontani odgovor na sve događaje vezane uz NK «Vrapče», te su je taj klub i taj kraj svakako zaslužili.

AUTOR

P O Č E T A K

Kad se kaže početak, tu se ne misli na osnivanje kluba koje je bilo, kako je prije navedeno, 1938. godine, nego na novo razdoblje od 1979. godine na dalje, kad je praktički NK»Vrapče» obnovljeno i kad je počelo jedno novo poglavlje sa djelovanjem koje će na kraju rezultirati i s potpuno novim izgledom sportskog djela Vrapča.

Može se reći da je u stvari sve počelo u jednom drugom klubu, makar je to bio u biti naš klub. To je bila «Šparta».

U to doba «Špartu» je trenirao jedan od najboljih trenera zagrebačkog nogometa Ivo Šantek- Hajba. On je jedan od poznate braće Šantek, od kojih je jedan bio u svoje vrijeme među najboljim igračima zagrebačkog «Dinama». Za Hajbu tajni u nogometu nije bilo. Taj je znao sve, pogotovo u taktičkom smislu, a najjači je bio u radu s veznom linijom. Bio je veliki prijatelj puno poznatijeg «Đalme» Markovića i bilo je užitak slušati njihove razgovore o nogometu. S Hajbom niste mogli razgovarati o ničem drugom nego samo o nogometu. Na terenu, u gostioni, kod kuće, na poslu, samo nogomet. Pratio je sve utakmice koje je stigao kao i moderna kretanja nogometa u Evropi i svijetu. Tko je htio, mogao je puno naučiti od njega. Nažalost malo je ostalo njegovih učenika, ali ono što je najvažnije njegovi tragovi i dan danas se vide u «Vrapču» o čemu će kasnije još biti govora. Što se znanja o nogometu tiče, Hajba je mogao bez problema voditi bilo koji prvoligaški klub, ali mnoge okolnosti spriječile su ga u tome.

Dakle 1977. godine Hajba je trenirao «Špartu» i bio na putu da stvori odličnu momčad koja se borila za sam vrh u ondašnjoj Zagrebačkoj ligi. To su bili već neki provjereni i poznati nogometaši i par mlađih i perspektivnih koje je Hajba naročito volio i usavršavao. Bili su to: Stjepan Prajs – Rupa iskusni internacionalni golman, Ivo Capan – «C» zagrebački Braitner, Jerko Jukić – Jerac gospodar skoka i prostora u obrani, Miroslav Jurak – Banana svestrani igrač i nepogrešivi izvođač penala i slobodnjaka, Drago Štefanac – Čeva sigurno jedan od najboljih napadača koje je zagrebački nogomet imao, Zdravko Bljajić – Bljaja veznjak duge lopte i majstor driblinga, Julio Kožinec iskusan i koristan igrač i još neki, te mlada garda igrača koji su upravo doživljavali svoju afirmaciju na čelu s Lasić Milanom, Ocvirek Krešom- Čvarom, Grdić Ivom – Ivonžom, Penzer Zvonkom, Radušić Dobromirom – Dobrim itd.

Uglavnom, bila je to vrlo dobra i perspektivna momčad, a što je još važnije bila je to i klapa. I baš tada u jesen 1977. godine došlo je do incidenta između člana uprave Štefa Filipčića i Čvare. Naime obojica su radila u «R.I.S.-u» i tamo je između njih nastao spor zbog malog nogometa, te je u klupskim prostorijama Štef napao Čvaru, što se izrodilo u tučnjavu blažeg oblika u kojoj je naravno Čvaro bio pobjednik.

I tada uprava kluba čini povijesnu grešku. Kažnjava samo Čvaru i priopćuje Hajbi da ga u nedjelju ne postavlja u momčad. No Hajba ne bi bio Hajba i upravo to čini, jer s pravom smatra da je sukob Čvare i Štefa bio privatan sukob, a osim toga Štef je prvi počeo i ostao je od strane kluba nekažnjen. Čvaro u nedjelju igra, a uprava suspendira Hajbu. I gotovo je. Kola su krenula nizbrdo. Momčad preuzima Čedo Filipčić, a na slijedeću utakmicu iz solidarnosti sa Hajbom ne dolazi gotovo cijela momčad. To se kuhalo cijeli tjedan, pa je uprava skupljala
juniore da bi kako tako mogli odigrati utakmicu, makar i s manjim brojem igrača. Nakon toga uprava kluba suspendira devetoricu igrača bez ikakvog razgovora i saslušanja. Čedo na treningu uručuje suspenzije, jer od onih koji su ih pisali nitko nema snage i hrabrosti da to učini. Jurak Miro samoinicijativno umjesto Ive Grdića odlazi na sastanak Upravnog odbora u Gundulićevu ulicu, te piše protestno pismo, ali na sastanku nema pravo glasa. Mnogi članovi uprave tamo su pokazali pravo lice i zatvarali oči pred golom istinom, tako da su primjerice kaznili Rupu, a znali su da je stvarno povrijeđen. Uglavnom svi su bili kažnjeni vrlo strogo, osim Juraka samo zato jer je bio prisutan na sastanku i jedinio branio igrače i njihov stav. Da slučajno nije bio tamo, prošao bi kao ostali.

Tada nastaje rasulo u klubu. Skoro svi igrači odlaze, makar je bilo mišljenja da ostanu i rastjeraju sve negativce u upravi. Jerac i Bljaja odlaze u Samobor, Capan u Prvomajsku, Čeva u Slobodu, Rupa u Jedinstvo i klub se odjednom morao boriti za opstanak.
Ali najvažnije u tome je bilo što su navijači i aktivisti kluba vidjeli učinjenu nepravdu i počeli akciju spašavanja, odnosno obnavljanja izvornog «Vrapča».

Car Mladen – Čvoro, Branko Kovač, Jurak Zvonko, Bilić Bero, Novosel Franc i mnogi drugi pokreću niz akcija i sastanaka za obnavljanje kluba. Danonoćno rade, nailaze na velike prepreke, održavaju stalno sastanke, aktiviraju sve više ljudi, traže suglasnosti, mnogo puta nailaze na nerazumijevanje i otpor, ali malo po malo dolaze do cilja, da bi konačno klub bio obnovljen pod imenom « Vrapče» i prijavljen na natjecanje u Općinskoj nogometnoj ligi Samobor za sezonu 1979/80. godina. Užurbano su se pronalazili igrači i sredstva. Za igrače nije bilo problema , ali sredstava nikad dosta. Sav klub vozi se u dva auta. U Čvorinom i Berekovom. Nekakva prostorijica dobiva se u Ilici 421, ali to je kilometar udaljeno od igrališta. «Šparta» ne da ni blizu baraci. Međutim, imamo suglasnost za igranje na igralištu, ali pravo prvenstva ima «Šparta» pa nam preostaju lošiji termini. Mnogi sumnjičavo vrte glavom kad vide sve te uvjete u kojima se radi. Ali, klub je tu sastavljen od mladih pa optimizma ne nedostaje. Prvi predsjednik novog NK»Vrapče» je Franc Novosel. Tajnik Car Mladen-Čvoro, blagajnik Pauković Miro. U upravi su još Bilić Berislav, Jurak Zvonko, Zrinski Miljenko, Pajić Božo, Dasović Mato, Jurak Miro i mnogi drugi.

Jedan dio barake na južnoj strani imalo je na korištenje «Društvo golubara», no nakon razgovora uz njihovo veliko razumijevanje, uspjela je zamjena s njima, tako da je ipak dobivena prostorija u baraci uz igralište, koja je odmah preuređena, tako da su se u njoj na početku održavali razni sastanci i dogovori, skidali igrači za treninge i utakmice, održavale sitne veselice, pa čak je i stolnoteniski klub tu igrao svoje utakmice za jednim stolom u uvjetima koji nisu dozvoljeni. Kasnije je tu postavljeno i par «flipera», samo da bi se namaknuo koji dinar za klub. Ali uz sve te loše uvjete tu se uvijek skupljalo puno ljudi, a naročito mladih.

Kako se približavao početak natjecanja, skupljalo se sve više i više igrača. Bero je tvrdio da je naš glavni izvor nogometaša u Gornjem Vrapču popularno zvanom «GeVe». Obilazio je taj brdoviti dio Vrapča i stvarno doveo dosta mladića iz tog kraja koji su jako voljeli nogomet, iako na njihovom terenu ima malo ravnog prostora na kojem bi se moglo igrati. I tako se malo po malo počela formirati momčad u kojoj su bili Grdić ml., Ocvirek, Lasić, Jurak, Halužan, Penzer, Radušić, Briški, Zetaić, braća Metelko, Medvedec, braća Škarika, Uskok, Stepić, Pintarić, Catela, Bujan, Tomić…

Trener je bio Jukić Jerko – Jerac ili kako su ga kasnije zvali Suhi. Bio je igrač «Šparte» i «Rudeša» i to «Rudeša» u vrijeme dok ih je vodio Ivo Šantek – Hajba, kad su imali jednu strahovito jaku i kvalitetnu momčad i kad ih je na putu do druge lige zapravo zaustavila njihova uprava.
Jerac, inače rođen u Posušju, u Hercegovini, od mladih dana u Vrapču, gdje je i počeo igrati nogomet sa 50 kg, da bi sad već težio dvostruko i dvostruko bio agresivniji, a što je najvažnije bilo, bio je sljedbenik Hajbinog shvaćanja igre i neumorno je inzistirao da se baš tako igra.
Pripremni period počeo je po vrućini s tempom na koji mnogi nisu navikli, što je i normalno jer mnogi nisu nikad ni igrali veliki nogomet.

I došla je prva prijateljska utakmica, za mnoge i prva u životu s «Croatiom» iz Pojatna. Igralo se u Pojatnu i rezultat 6:2 za «Vrapče». I normalno odmah euforija. Nitko nam nije ravan. A nakon što je pobijeđena «Šparta» za Općinski kup nastalo je neopisivo slavlje, jer svi igrači «Vrapča» koji su prije igrali nogomet, igrali su baš u «Šparti», a mnogi članovi uprave «Vrapča» bili su u upravi «Šparte» te se je rodilo rivalstvo koje se očitovalo i izvan nogometa, pa je stoga bilo i razumljivo veselje jednih ili drugih nakon pobjeda njihovih momčadi. Međutim prvih osam susreta između «Šparte» i «Vrapča», završilo je s osam pobjeda «Vrapča». Nakon toga zamalo i veliki uspjeh u Jugokupu. Naime igralo se s momčadi «Samobora» u Samoboru, s momčadi koja je bila tri ranga iznad «Vrapča» ali to se po igri nije baš moglo primijetiti. Za «Vrapče» gol postiže Radušić Dobromir – Dobri, ali utakmica završava 1:1 i nakon izvođenja jedanaesterca za jedan gol bili su bolji Samoborci i idu dalje. Bila je to prva službena utakmica «Vrapča».

I dolazi prvenstvo. Počinje se od nule. Od zadnje lige. Općinska liga Samobor. Do prve lige treba proći još šest razreda. Sve je na početku. Igrači, uprava i navijači. A straha nema. Ide se odmah na prvo mjesto. Kvaliteta je tu. Dobar trener, dobri igrači, ambiciozna uprava, vjerni navijači. Rezultati u pripremnom periodu podgrijavaju nadu. Prvo kolo čeka nas «Mladost» u Kraju Donjem. Neće biti problema. Ali onda šok. Odličan golman Grdić ne može živjeti u Zagrebu, Jurak Miro –Banana je ozlijeđen i mora mirovati mjesec dana, a tajnik Car Mladen – Čvoro registrira Lasić Milana, tako da ima pravo nastupa tek u proljeće. Čvoro kaže da mu je u tome pomogla «Šparta». Ali nema veze. Idemo dati par komada tim «seljacima» i dva boda su naša. No «seljaci» su nam pokazali kako se igra na selu i prva prvenstvena utakmica i prvi poraz. Tome se nitko nije nadao. Igra se dalje, ali u prvih četiri kola osvojeno je samo par bodova. Momčad se teško oporavlja od tog neuspjeha, ali ipak se igra sve bolje i bolje, međutim «Mladost» iz Luke i «Mladost» iz Domaslovca su već odmakli, a to su nam konkurenti. Inače su tu još «Rakitje», «Ogranak» iz Farkaševca, «Sloga» – Orešje, «Bestovje», «Galgovo», «Kupljenovo», «Croatia» – Pojatno, «Samoborski otok», «Omladinac» – Novaki i drugi.

Uglavnom završen je jesenski dio sa zaostatkom za koji se smatralo sa se može dostići, iako su svi smatrali da će biti puno bolje. Ali neki igrači nisu igrali, neki su imali dugu pauzu, a neki su tada prvi puta igrali veliki nogomet i rezultat je tu.

U zimskoj pauzi drugi dan nakon Nove godine obavezno se igrao tradicionalni susret u malom nogometu između starih i mladih Vrapčana, bez obzira na vrijeme, na asfaltnom igralištu u RIS-ovom parku. Tu je bio i sudac i vatrena publika koja je, normalno, navijala za stare čije su boje uglavnom branili Čvoro, Jerac, Banana, Skender Vlatko – Beli, Bljaja, Čeva, Šarić Nikola –Haš, Bero, Smrekar Mladen – Ferata, Matijević Fran, Husinec Vlado – Đani, i drugi, dok su mlade predvodili Zorbaz Miroslav – Vrana, Čvaro, Lasić, Grdić Ivo – Ivonž, braća Mario i Zdravko Matelko, Petak Damir – Liga, Tomić Miljan – Macura, Penzer Zvonko, Zorbaz Željko, Zetaić Mirko, Briški Željko i drugi. Tu je bila skoro uvijek ista vatrena publika: Kovač, Zrinski, Tatek, Suljo, Oskar, Brna, Jura, Velač, Cvitko, Musa Božo, Mato i mnogi drugi, tako da su svi na kraju obavezno završili na kuhanom vinu u gostioni kod «Jose» ili kod «Sertića». Poraženi je plaćao pijaču, a sama igra je bila spektakl.
Igralo se na život i smrt. U tenisicama, kopačkama, čizmama, gojzericama. Tko je što obukao. Nikakvi tu kostobrani nisu pomagali. Kad se igralo na snijegu, obično ga je nestalo do kraja utakmice.

Interesantno je da se nitko nije žalio i da se momčadi nisu svađale međusobno, nego mladi međusobno i stari međusobno. Poznati su verbalni dueli kod mladih Vrana – Penzer – Čvaro – Žuti, a kod starih Čvoro – Haš i Jerac – Banana. Ljudi sa strane su obično mislili da to igraju pacijenti iz obližnje Psihijatrijske bolnice koju svi zovu «Ludara». Ipak mora se reći da su «stari» skoro svake godine pobijedili i da su neki mladi s godinama počeli igrati za stare.
Nažalost obrnuto nije moglo biti.

No pored sve te vike i svađe, takvi događaji zbližavali su klub, koji se pretvorio u jednu veliku dobru klapu, što je i u profesionalnom, a pogotovo u amaterskom nogometu itekako važno za uspjeh i postojanje kluba, makar su sve takve i slične zabave bile začinjene tzv. alkoholijadom, ali sve u granicama normale. Ipak klub je imao u pojedinim razdobljima velikih problema zbog propagande, da je to društvo pijanaca i huligana. Srećom, vrijeme je demantiralo takve glasine, pa se baš dogodilo suprotno, da je klub mnoge mlade spasio da ne postanu problemi, a danas se zna da «Vrapče» možda nije najbolji nogometni klub u Zagrebu, ali je sigurno kolektiv koji najviše brine o igračima i vjerojatno jedini kolektiv gdje igrači imaju slobodu vezano na odlazak iz kluba.

Tako uz sitne zabave sa svakodnevnim druženjem u baraci, prošla je zimska pauza i započelo se s pripremama za proljetni dio. Trenira se u teškim uvjetima, ali Jerac je nemilosrdan. Lasić konačno ima pravo nastupa. Svi su spremni i nastavak prvenstva počinje. I strašna serija. 13 utakmica, 12 pobjeda, jedna neriješena s «Ogrankom» u Farkuševcu. Dobro igraju novopridošli Leš iz «Jedinstva» – Jankomir, a naročito Pisk Željko, doskorašnji junior. Skoro svi protivnici su naprosto pregaženi s visokim rezultatima. Ali sve je to zabadava. Nedostaje jedan bod za naslov prvaka, kojeg smo «možda» osvojili u sportskoj igri, međutim tu postoje i igre izvan igrališta. Zamislite, u zadnjoj ligi, «Ž» ligi, kako god hoćete, kad se odlučivalo o prvaku proradile su mućke, ucjene, voki – toki, veze, namještanja rezultata i slično. Primjerice «Mladosti» iz Domaslovca trebala je u zadnjem kolu pobjeda od deset golova razlike, ali utakmica pred stotinjak promatrača među kojima su bili i Vrapčani, završava sa sedam razlike. «Mladost» iz Luke se veseli jer su u tom slučaju oni prvaci. Ali nakon utakmice saznaje se da je u protokolu upisan rezultat deset razlike pa je prvak ipak «Mladost» Domaslovac.

Sutradan u Vrapče dolazi grupa ljudi iz Luke i hvata za vrat suca koji treba suditi veteranima «Šparte – Elektre», a dan prije sudio je u Domaslovcu onu čudnu utakmicu. Videći da nema kud, priznaje da je u protokol napisao izmišljeni rezultat pod prijetnjom domaćih članova kluba. Nakon mnogobrojnih žalbi prvak je ipak «Mladost» iz Luke, mi smo drugi, ali nismo zadovoljni. Kakvu smo šansu propustili. To nam se nije smjelo dogoditi. Mnogi su ipak radosni. Zna se. Koliko god imamo prijatelja kluba, toliko imamo i neprijatelja. Skoro svi nam nakon izgubljenog prvenstva predviđaju raspad. Ali varaju se. Malo nas je, ali smo hrabri. Svi su odlučni da klub mora opstati i da se ponovno krene u osvajanje prvog mjesta, samo da se maknemo iz zadnje lige.

P R V A T I T U L A

Došlo je opet do nekakve reorganizacije, pa slijedi natjecanje 1980/81. godina, u Općinskoj nogometnoj ligi «Zaprešić» gdje je manje klubova. To nam baš ne odgovara jer se ne smije kiksati, ali Jerac veli: «sad ili nikad». «Ako nismo prvi, ostavljam nogomet»! I jedna mala pobjeda prije prvenstva. Uspjeli smo nakon bezuspješnih pregovora ući u baraku i useliti se u bivši stan našeg oružara Metelka Zvonka, te tamo uredili prostoriju za sportsku opremu. «Šparta» nas odmah tuži i traži iseljenje, te se odnosi između dva kluba još više zaoštravaju.

Ali nema vremena za svađu. Treba se pripremiti za prvenstvo. Od igrača je otišao Halužan Boris – Has u «Metalac» iz Kustošije neosporno vrijedan i dobar igrač, ali malo predugog jezika. U klub su došli Štefanac Drago – Čeva i golman Matijević Frane. To su dva prava pojačanja koja bi sigurno dobro došla i klubovima puno višeg ranga, Čeva, taj brzanac i znalac svojevremeno na probi u «Dinamu», bio je igrač prvoligaškog formata, međutim nije mogao amaterski način života pretočiti u profesionalni, inače bi sigurno završio u Prvoj ligi. Frane, golman iz dubrovačkog podneblja bio je u «GOŠK»-u i na probi u »Hajduku», veliko pojačanje za nas jer smo tanki s golmanima. Nažalost Frane ne može braniti svaku utakmicu zbog posla, koji zahtijeva putovanje na teren, subotu i nedjelju. To su dva velika pojačanja, ali i dva prava dečka, ali nije moglo drugačije završiti jer su oni stanovnici ovog kraja. Tu su još golman Jurković – Cvajo, Lasić Milan, Zetaić Mirko, Briški Željko – Žuti, Jurak Miro – Banana, Pisk Željko, Penzer Zvonko, Ocvirek Krešo – Čvaro, Šnidarić Damir – Šnicla, Radušič Dobromir – Dobri, Mario i Zdravko Matelko, Leš, Samardžić, Bariša……

Normalno, trener je Jukić Jerko – Jerac. Prije prvenstva donio je nekakvu sobnu vagu te odlučio da kontrolira težinu igrača. Ali vaga je očito pokvarena i pokazuje 7-8 kg više od stvarnoga. Dobri, Banana, Čvaro, Šnicla i ostali koji su bili malo teži se bune, ali Jerac ne popušta: «Duple trenirke na sebe i skidajte kile». Poslije se došlo do zaključka da je Jerac možda namjerno pokvario vagu samo da bi više trenirali.

Tehniko je bio Pušić, a predsjednik kluba postaje Bilić Berislav – Bero, vrlo interesantna osoba. Od malih nogu živi u Vrapču, ali juniorski staž provodi u «Jedinstvu», gdje je kasnije jedno vrijeme i zaposlen. Vraća se u «Špartu – Vrapče», ali prerano odustaje od nogometa, te se aktivira kao funkcioner kluba kod obnove «Vrapča». Pobornik amaterskog sporta, istine i pravde, ali i vrlo tankih živaca, tvrdoglav i previše zaljubljen u Vrapče. Kao predsjednik kluba bio je na svakoj utakmici, ali vjerojatno ni jednu nije gledao jer nije imao živaca. Utakmica počne, a on lijepo odšeće kilometar – dva od igrališta i na kraju se vrati i bojažljivo pita za rezultat. Srećom po njega, za njegovog mandata je vrlo malo poraza. Kasnije je prestao s radom u klubu, ali je ostao veliki «Vrapčanac», makar rijetko dolazi na utakmice. Kladio se na nas kad se nitko to nije usudio, a zbog «Vrapča» sigurno se mnogim zamjerio.

Tu su još i ostali članovi uprave Car Mladen – Čvoro, Jurak Zvonko, Zrinski Miljenko, Pajić Božo, Dasović Mato, Zorbaz Miroslav, Mraković Vlado, Pili Stjepan, Fumić Mirko, Smrekar Mladen, Penzer Zvonko. U pripremnom razdoblju igra se Općinski kup i «Vrapče» osvaja drugo mjesto što je velik uspjeh. U finalu poraz od «Jedinstva», 1: 0 iz penala. Banana koji je skrivio penal, tek dva sata nakon utakmice doznaje da je to bilo finale. Mislio je, to je prijateljska utakmica. Ali ipak drugi u Općini pokraj jakih: «Jedinstva», «Ponikvi» i «Slobode» («Hidroelektra»), to se nitko nije nadao.

Prvenstvo počinje. Pokraj «Španskog», «IKOM»-a, «Croatie», «Mladost»(K.D.), tu je za nas najveći rival koji nam nikako ne leži, «Sloboda» iz Kupljenova sa dva dobra igrača Ivšićem i Pokupcem zvani «Švrćo», koji nas je često zavio u crno sa svojim golovima.

Malo je momčadi pa se igra dvokružni sistem. I opet na početku slabija igra. Svakog protivnika nadigramo, ali golove teško postižemo. Metelko Mario – Kokec, igrač koji je 100m trčao ispod 11 sekundi, obavezno na svakoj utakmici nekoliko puta bježi protivničkim igračima i onda svojim strahovitim udarcima ne pogađa protivničku mrežu. Frane zbog posla ne brani svaku utakmicu, pa ga zamjenjuje Cvajo odličan vic-maher, koji svojim humorom ali i obranama zabavlja igrače i publiku. Jerac u svlačioni više ne govori, on reži. Sve je nokte pojeo na prstima. Nitko ga se od igrača ne usudi pogledati u oči. Svi šute i gledaju u pod. Svi znaju da mogu bolje, a pravih rezultata nema.

I onda je opet krenula serija. Protivnici padaju jedan za drugim. Obrana standardno čvrsta, vezni red pokretljiviji, napad efikasniji. Pamti se euro gol Čvare sa ruba šesnaesterca u engleskom stilu na centaršut Banane protiv IKOM-a, te prvi promašaj Banane sa 11 metara. U karijeri 38 penala za redom. I onda penal za «Vrapče», 39-ti za Bananu. Golman desno, lopta lijevo, ali u stativu. Srećom utakmica je već prije bila riješena. Ali slobodnjaci mu još uvijek «ulaze». Derbi protiv «Slobode» Kupljenovo igra se na igralištu Bistre. Oba kluba su u igri za prvo mjesto. Pobjednik mnogo dobiva, vjerojatno i prvenstvo. Šantekova škola Jerca u kabini: «Dečki mirno i pametno! Ali čvrsto. Obrana, osigurati jedan drugoga! Vezni gore, dolje, lijevo, desno! Lopta u noge! Široko, široko, široko. Navala, kreći se! Ne skipajte na mjestu! Daj loptu, priđi i otkrij se! Treba napraviti trokut, a za to treba prilaziti. Priđi, priđi, priđi! Ko se bude zajebaval, steral bum ga van u drugoj minuti, i još bu dobil za vuho od mene, i vritnjak. Idemo van!»

Iako gosti, utakmica je uvjerljivo dobivena, što protivnici nisu mogli podnijeti pa su zaradili i par isključenih igrača. U našem taboru slavlje i nakon još par pobjeda četiri kola prije kraja, osiguran je naslov prvaka. U zadnjem kolu poraz od «Španskog», za koji mnogi tvrde da je susjedima pušteno, kako bi mogli biti drugi i eventualno ići s nama rang više, ali nije tako, nego potpuno opuštanje, nemotiviranost, nekompletnost i slavljeničko raspoloženje krivi su za poraz.

Svejedno prvi smo. Prvaci Općinske nogometne lige – Zaprešić za 1980/1981. godinu. Prvi naslov prvaka otkad «Vrapče» postoji. Do Prve lige sad je «samo» još pet razreda. Više nismo «Ž» liga . Ulazimo rang više. U Međuopćinsku ligu. Uspjeli smo! Nismo se raspali nakon prošlogodišnjeg neuspjeha. Mnogi pozdravljaju naš uspjeh, ali ima i zavidnih. Mnogi nas još ne shvaćaju ozbiljno.

Jer što mi možemo. Mali smo klub, nemamo novaca, ne plaćamo igrače, nemamo prostorija, nismo «ime». Ali ono što mnogi ne vide to imamo. Imamo zdravu sportsku klimu. Stvorena je prava atmosfera i prava klapa.

Počele su pripreme za proslavu prvog mjesta. U baraci nema mjesta, kod «Sertića» ili u «Bologni» je preskupo. Odlučeno je, slavit će se vani na asfaltnom igralištu iza zapadnog dijela barake. Treba reći da je to asfaltno igralište praktički djelo igrača i članova «Vrapča». Na inicijativu Kovač Branka, korovom obrasla ledina očišćena je i uređena dobrovoljnom akcijom, te je napravljeno lijepo asfaltno igralište na kojem su igrale rukometašice, a u ostalo vrijeme uvijek je bilo pretrpano malonogometašima. Može se slobodno reći da je na tom igralištu bilo okupljalište mladih koji vole sport.
Tu smo dakle odlučili proslaviti prvaka. Ali što ako će padati kiša. Ništa, odlazi se u «Continentaltrans» i posuđuju se dvije velike cerade od šlepera, te se pravi veliki šator. Banana piše i veliki platneni transparent dug 10 metara. Odojci su nabavljeni iz Zagorja. Bero organizira muziku na čelu sa poznatim zabavljačem Petermancem. Pravo narodno veselje, zaboravljeno u Vrapču. Srećom, kiša ne pada pa se pjeva i pleše do zore. Svi su tu. Čitave obitelji. Najglasnija je, naravno , Jačkovina odnosno stanovnici tog djela Vrapča iznad «ludare». Kad bi tako bilo češće!

Bero naručuje ogromnu sliku igrača koji su osvojili prvenstvo i stavlja je na zid naše prostorije u baraci. Čvoro odmah pravi raspored na zidu gdje će vidjeti ostalih pet slika momčadi koje će osvojiti naredna prvenstva i doći do Prve lige.

On je uvijek bio nepopravljivi optimist. O njemu bi se isto mogla napisati jedna podebela knjiga. Od malena je u Vrapču. Uvijek glasan i buntovan. Vječito u pokretu. Kao osnovac, odličan učenik i školski aktivista, ali prisutan u svim dječačkim uličnim ratovima. Kao gimnazijalac ponovno odličan u školi sa sve većim radijusom kretanja. Studira ekonomiju, odlazi u vojsku, a nakon toga trnovitim putem razvija se u uspješnog poslovnog čovjeka. Uvijek u vodećim ulogama. Nije ni čudo da sam kaže da ima najveću glavu u Vrapču. Ne srami se raditi sa lopatom niti se boji voditi poslove ministra.

U nogometu je oduvijek. Sa svojom klapom počinje kao pionir u «Vrapču» pa je juniorski golman i centarfor u «Šparti». Zbog nesporazuma s trenerima i svojih kondicijskih «kvaliteta», ostavlja nogomet kao igrač i odmah se aktivira u upravi «Šparte», no nakon poznatih događaja odlazi iz kluba i možemo slobodno reći ima značajniju ulogu u obnavljanju N.K.»Vrapče» i njegovom daljnjem postojanju.

Kad je u pitanju klub nema te žrtve koju ne bi mogao podnijeti. Ništa mu onda nije teško. Ako je trebalo birati između obitelji i kluba, uvijek je prevagnuo klub. Ženi nije kupio haljinu, ali je zato kupio klubu dresove. A što se navijanja tiče, to je daleko najgrlatiji navijač. Sa svakim igračem je oduševljen na prvi pogled, svaki mu je najbolji, a odnos sa trenerima je posebna priča. Sve ih voli, cijeni, ali dovoljno je reći da je on trener sam bi sebe smijenio svaki tjedan. Ipak, ako treba tražiti najvećeg navijača «Vrapča» i čovjeka koji je najviše zadužio «Vrapče», to je on.
Mladen Car – Čvoro –Vrapče

I tako završava jedna sportska sezona sa zasluženim trijumfom. Nažalost i jedan tužan događaj. Nakon povratka iz vojske prerano umire od opake bolesti naš igrač Radovan Bujan.
Na groblju u Gornjem Vrapču u ljetnom sunčanom popodnevu opraštamo se od njega. Ali on ostaje s nama. Nije i nikad neće biti zaboravljen.

Polako počinju pripreme za naredno prvenstvo. Dolazi prelazni rok. I jedan važan detalj. U klubu se aktivira Zlatko Sabo – Tatek, kao član uprave, koji će tek u slijedećim godinama odigrati jednu od najznačajnijih uloga u klubu.

N. K. »V R A P Č E » J E V R A P Č E

Zašto baš taj naslov? Nije slučajno. Slijedeće godine će pokazati da mentalitet Vrapčana koji je vrlo čudan, odrazit će se i u NK»Vrapče». Od euforije i podrške do opozicije i neprijateljstva. Godine borbe, previranja i traženja pravog puta. Ipak i takvo vrijeme mora se pojaviti u radu nekog kluba.

Dolazi natjecateljska sezona 1981/82. Prvi puta u Međuopćinskoj ligi »D». I opet normalno idemo na prvo mjesto. U međuvremenu velikodušno i bez dinara naknade ustupamo tadašnjem prvoligašu «Zagrebu» našeg mladog, odličnog igrača i najboljeg strijelca u protekloj sezoni Pisk Željka. U prvoj godini bio je to Ocvirek Krešo – Čvaro. Trener je i dalje Jukić Jerko – Jerac, a u klub dolaze neki provjereni igrači, inače «Vrapčani» po uvjerenju kao što su Skender Vlatko – Beli , Bljajić Zdravko i Soldo Jadranko. To su bili igrači barem drugoligaškog kalibra i uz Franu, Lasića, Bananu, Čvaru, Penzera i Čevu to je bila momčad sposobna za velike poduhvate, ali to je bila i momčad «zvijezda».

Istovremeno uprava poduzima sve korake ne bi li našla zajednički jezik sa «Špartom» jer su sad dvije momčadi u istom razredu, djeluju na istom području, igraju na istom igralištu gdje praktički smetaju jedna drugoj, pa se predlaže spajanje u jedan jaki klub, ovaj put pod poštenim uvjetima, ali «Šparta» sve to odbacuje, zapravo ne dolazi skoro ni na jedan od nekoliko dogovorenih sastanaka. Takav odnos nastavit će se i u nerednim godinama, što nikome nije koristilo, ali što se moglo kad je bilo takvih ljudi koji su isključivo gledali interese svojeg kluba, a do napretka i razvoja jedne kompletne sredine nije im stalo. Slobodno se može reći da su u tim nekorektnim potezima prednjačili predstavnici «Šparte» sa svojim «baš me briga» odnosom.

Praksa im je bila da su svake godine slali druge ljude koji pojma nisu imali o stvarnom stanju u odnosima klubova, pa kad su ionako rijetko dolazivši na sastanke doznali pravu istinu, odustajali bi od svega i otišli iz «Šparte», što je normalno jer to su ljudi koji žive daleko od Vrapča i nemaju baš nikakav interes za razvoj tog kraja i sporta u njemu. Nakon njih dolazili bi drugi i tako u nedogled. A istina je bila da su ljudi iz Vrapča i prije, a naročito sada kad su dva kluba u istom rangu i igraju na istom igralištu, uvijek samo oni brinuli o uređenju igrališta, barake i okoliša. Samo su članovi Vrapča kosili travu, ravnali igralište, popravljali ogradu i baraku, uređivali okoliš u dobrovoljnim radnim akcijama, za koje je dogovoreno da će biti sastavljene od oba kluba. Ali kad je trebalo doći i raditi, dolazili su samo Vrapčani.

Prvenstvo počinje, ambicije su velike, super momčad je tu, protivnici po mjeri, ali opet odmah jedan problem. Frane zbog prirode posla ne može redovno trenirati ni igrati.

Zamjenjuje ga Janđel Miljenko, korpulentni golman, velike neustrašivosti, ali i sa previše kilograma. Tu su još Zorbaz Željko – Vrana, brat Miroslava trenera juniora, Zetaić Mirko šutljiv ali koristan igrač, Lasić Milan, Jurak Miroslav – Banana, Penzer Zvonko, Kovačić Miro – Kugla perspektivni junior odličnog udarca, Bljajić Zdravko – Bljaja, Ocvirek Krešo –Čvaro, Štefanac Drago – Čeva, Soldo Jadranko, Metelko Mario – Koko, Mesić Davor – Cajo, Leš Mladen, Jurković Ivan – Cvajo, Šnidarić Damir – Šnicla, Radušić Damir – Karas, Skender Vlatko – Beli, Briški Željko – Žuti, Metelko Zdravko – Rus, Bariša Zlatko i drugi. Bilo je tu stvarno dobrih igrača, iskusnih i mladih, te je bilo za očekivati da se upustimo u borbu za prvo mjesto. No to je ipak Međuopćinska liga, gdje nas čekaju «BSK», «Vatrogasac» – Zdenci, «Samoborski Otok», «Budućnost», «Samoborski Vrbovec», «Bregana», «Šparta», «Sava» – Drenje, «Sloga» – Orešje, «Crvena Zvijezda» – Laduč, «Sutla» i «Mladost» – Luka suparnik iz Općinske lige.

Prvo kolo na domaćem terenu dočekan je «BSK» iz Brdovca. Svi govore treba napraviti odmah gol razliku. Čitavo vrijeme, igra se pred golom gostiju, ali gola nema. I konačno, Čvaro 12 minuta prije kraja 1:0 za Vrapče. Ali 3 minute poslije 1:1 i u zadnjoj minuti 2:1 za «BSK». Šok. Opet katastrofalni start.

Drugo kolo u Zdencima vodimo u poluvremenu 2:1, gubimo utakmicu 3:2. U trećem kolu u Samoborskom Otoku repriza iz Zdenaca. Poluvrijeme za nas 2:1, na kraju 3:2 za domaćine. U 4. kolu pravo nastupa stječe Skender Vlatko – Beli, legenda «Jedinstva» iz Jankomira. Obrana dobiva na sigurnosti, ali kod kuće sa «Budućnosti» samo 0:0 i konačno u 5.kolu prva pobjeda protiv «Bregane» 2:1.

I onda dolazi prva prvenstvena utakmica između «Šparte» i «Vrapča». Tu više nije u pitanju samo nogomet , to nije pitanje prestiža, to je nešto mnogo više. «Šparta» je domaćin.

Svi igrači «Vrapča» bili su prijašnji igrači «Šparte». Slično je i sa upravom. Neki ne spavaju cijelu noć. Naročito oni iz uprave. Već su u šest ujutro na igralištu. Nedjelja ujutro, dosta gledalaca i nervoze, ali «Vrapče» u prvih 20 minuta golovima Penzera i Čvare rješava utakmicu. 2:0 za «Vrapče». Veselju nema kraja. Dileme nema tko je bolji. Slavi se cijeli dan. «Savi» u Drenju uzimamo bod (1:1), «Slogu» kod kuće pobjeđujemo 3:0 i u Laduču sa povratnikom Franom na golu sa 3:0 naprosto gazimo «Zvijezdu», uz jedan fenomenalan gol Čeve sa 30 metara volejom u rašlje. Sad je to već serija koja nas vodi u sam vrh tablice. I kad se tome nitko nije nadao, kiks na domaćem terenu od slabe «Sutle». Poraz 2:1. U zadnjem kolu lovimo bod u Luci i tu smo, blizu vrha, ali nezadovoljni. Moglo je puno bolje. U zimskoj pauzi, sad se igra i mali i veliki nogomet između starih i mladih, stari su ponovno bolji. Tu su ipak još majstori kao Čeva, Jerac, Beli, Banana, Soldo, Bljaja, sa Čvorom na golu.

U proljeće smo još jači. Vraća se Pisk iz Zagreba, gdje u ono vrijeme nemaju sluha za dobre igrače i samo se gleda tko će zgrabiti više novaca, a klub ispada iz Prve lige. Uključuju se i nadareni juniori Turkalj Dragan i Toplak Ivica. Bilić Berislavu ističe mandat, pa je za predsjednika postavljen Vlado Marković.

Odmah u prvom kolu vraćamo «BSK» u Brdovcu za jesenski poraz i golom Piska pobjeđujemo 1:0. Kod kuće samo 0:0 sa «Vatrogascem». Dolazi do prvih svađa. Jerac ima sve tanje živce. Dolazi u sukob sa Bljajom, Bananom, Skenderom, Čevom zbog ponašanja ili slabe igre. Da se razumije, to se sve događa na terenu ili u svlačionicama, jer izvan terena to su inače odlični prijatelji, ali na terenu nema opraštanja. Zamjera Banani da bi se kao kapetana momčadi trebao oštrije postaviti prema svojim suigračima, ako treba opaliti i nekome šamarčinu, za nezalaganje. Bljaju osuđuju da premalo trči, Čevu da previše dribla, Čvaru da ne zna zabiti gol, Piska da samo skipa na mjestu i da je zaboravio igrati otkada se vratio iz «Zagreba» i tako redom. Sve je to bilo pomalo i točno.

Otkad je Jerac trener, zabranjen je i mali nogomet dan uoči utakmice. Bez pardona. Poznat je slučaj kad je u važnoj utakmici za prvo mjesto još u Općinskoj ligi u Pojatnom izostavio dvojicu ponajboljih igrača Piska i Lasića, jer su u subotu igrali mali nogomet. Zove Jerac Bananu kao kapetana u stranu i veli: «Zamisli ova dva mulca su jučer igrali mali nogomet. Ja ih bum strelil. Danas za kaznu budu rezerve. Kaj veliš?» Banana: «Ako je takav dogovor, štima.»Jerac: «Onda duplo zapni da dobijemo tekmu!» »Nema zime», veli Banana i kiksa kod prvog gola! Ipak, ta se utakmica dobila. I tako je Jerac pomalo gubio živce. Svlačione u baraci pod poluvremenom sve su se više tresle. Nije štedio nikoga. Ali to su sad druga vremena, druge generacije. Nije to više kao nekad. Teško je uvesti profesionalne navike u amatersku sredinu. U prosjeku jedan trening tjedno, pijača, nespavanje i ukratko nesolidan i nesportski život itekako se odražavao na utakmicu. A upravo to je bilo tada prisutno. Čak ni nervozni i sada već prestrogi Jerac to nije mogao spriječiti.

Dolazi utakmica u Pušći Donjoj sa «Jedinstvom». Vodimo 3:1, ali tamo ništa nije dovoljno. Tamo se igra protiv igrača, sudaca i publike. Blizu aut linije ne igramo, jer tamo rade letve.
Njihov igrač Barbić, inače plašljivac, prilazi Banani i iz čista mira dobro mu pljune u lice. Banana ga odgurne rukama i to je crveni karton. Zna se samo za Bananu. Poslije je bilo po njihovom «vudri de stigneš» i njihova 5:3 pobjeda.

Zanimljivost u Bregani. Igra se po blatnom terenu oštro i borbeno kao i uvijek tamo. Mi smo bolji, ali opet gola nema. U jednom momentu Čvaro bježi protivničkoj obrani i plasira loptu po zemlji s ruba šesnaesterca kraj istrčalog golmana prema praznom golu. Nitko ju više ne može stići. Pritrčava Penzer, grli Čvaru i tako zagrljeni uzdignutih ruku trče prema centru da proslave gol. A svi drugi i publika vide da je lopta stala na samoj gol crti u blatu, viču im da pritrče i zabiju gol, jer su to obojica mogla učiniti, pošto su bili najbliži lopti. Ne, oni ne čuju, oni ne vide! Oni slave nepostojeći gol. Smiješno, ali na kraju samo 0:0.

Pa opet lokalni derbi sa «Špartom». Unaprijed je već naručena šunka u kruhu za poslije utakmice. Samo da nekom ne prisjedne. Ali za ovu generaciju to je veliki motiv i dužnost. Problema nema, Pisk dva puta i Čvaro jedanput tresu mrežu «Šparte». Čistih 3:0, uz odlično suđenje budućeg internacionalnog suca Bezjaka.

Idemo u Kerestinec «TOP»-u i opet poraz, od 4:2. Nemamo golmana. Tadašnji zamjenik Frane kriv je za sve golove. Bljaja opet ne može kao nekad, ništa zabiti iz slobodnjaka. Slabo igra pa opet jedna odlična utakmica u Sutli i pobjeda od 5:1, kao dokaz da se može. Tu se proslavio sa tri postignuta gola prinova iz «Šparte» Jedvaj Miroslav – Jug, golman i igrač strahovito brz i neustrašiv uz vježbanje tehnike loptom pravi moderan igrač. Jerac i pola uprave došli su na tu utakmicu pod «čokom» i opet se svlačiona trese dok je on svoje «izdrobio», a ostali su završili sa tučnjavom za vrijeme utakmice. Uz još par utakmica završava prvenstvo, gdje je osvojeno četvrto mjesto s malim zaostatkom za prvim mjestom i osjećajem da se moglo puno više, pa čak i do prvog mjesta. Jerac odlazi. Živci su sve slabiji. Kao trener dao je jako puno za »Vrapče» i ostavio neizbrisiv trag u nogometu Vrapča.

Skender, Bljajić, Štefanec i Soldo prestaju sa aktivnim igranjem i polako počinju igrati za veterane. Njihov doprinos za klub je velik. Treba nadomjestiti nastale praznine za sljedeću sezonu. Srećom Vrapče je nepresušan izvor igrača.

Uprava nagovara Skender Vlatka da bude trener s Bananom kao pomoćnikom. Tehnikom je Sabo Zlatko – Tatek čovjek koji će itekako obilježiti povijest «Vrapča». Gotovo svi igrači koji su došli u «Vrapče» njegovo su djelo. Svakodnevno se brine o igračima, on im je i mama i tata. Ali preblagog je srca. I s jednom svojom skrivenom slabosti. Uvijek potajno ima na papiriću sastavljen svoj sastav, koji bi trebao igrati, on bi najradije kad bi svi mogli igrati odjedanput. Kad je došao u klub imao je lijepu crnu kosu. Danas su mu čak i obrve sijede.

Igrači se prikupljaju za narednu sezonu 1982/83. Zna se da mnogih nema. Bolna je točka golman. Sad i taj jedan koji je bio dobar (Frane), ima ozljedu i pitanje je da li će ikad opet braniti. Na okupu su Jakopović Ivica – Pajo, kao golman, Bešlić Davorko perspektivan juniorski golman, Metelko Zdravko – Rus, Fruk Miljenko – Moljac došao iz «Šparte», Zorbaz Željko – Vrana, Lasić, Jurak, Zetaić, Jedvaj, Toplak Ico, Petak Damir – Liga nadareni junior, Grdić Ivica – Ivonž došao iz «Jedinstva» Jankomir, Turkalj Dragan, Ocvirek, Samarđija Damir, Bariša Zlatko, Penzer, Mesić Davor – Cajo, Krasić Miljenko prinova iz «Ponikvi», Jambrošić Željko – Jambra, Halužan Boris – Has povratnik iz «Metalca», Vodopija Damir, Gvozdanović Boro, Ivanšić, Muhić, Perišin,…….

U to toplo ljeto jedna tužna vijest. Iznenada u bolnici umro je trener naših juniora Miroslav Zorbaz – Vrana. Mnogi su zatečeni, nisu ništa znali, dok se nisu vratili sa ljetovanja. U najboljim godinama morao je otići, iz generacije Čvare, Penzera, Ivonža i Lasića koji su još igrali, on se posvetio trenerstvu i u vrlo teškim uvjetima fanatično radio s mladima, koji su ga cijenili kao strogog, ali poštenog i vrijednog trenera i čovjeka. Nije i neće biti zaboravljen.
Uprava i dalje muku muči sa «Špartom», u vezi uređivanja terena i uspostavljanja normalnog odnosa, što je izgleda unaprijed osuđeno na propast. Novaca nema i uglavnom sami se i dalje financiramo, i dok drugi imaju po pet, šest puta veće prihode, nama je besparica normalna jer smo na to naučeni, a ionako je sve na dobrovoljnoj bazi od igranja, uređivanja, prijevoza, itd.

Skender Vlatko – Beli počinje sa treninzima koji su raznoliki i dosta teški, ali ovo je već momčad mladih koja sve to dobro podnosi.

U Općinskom kupu opet postižemo dobre rezultate, ali opet smo samo «drugi».

Ovaj put start je bio odličan i u prvih šest kola četiri pobjede i dvaput neriješeno. Igra se dobro, puno se trči. Nije ni čudo jer je i Skender istomišljenik Šantekove «škole» a tko tako igra ne može slabo igrati. Ističu se mladi igrači i brzonogi Jug, Fruk i Turk, «stari» Lasić, Grdić te Banana koji skoro svaki «slobodnjak» pretvara u gol.

Opet je pobijeđena «Šparta» tijesno sa 3:2, ali pobjedi se ne gleda u zube. I kad smo zasjeli na prvo mjesto, zaredom dva poraza od kojih je posebno bolan onaj na domaćem terenu od «Save» – Strmec, kad gosti nisu imali golmana, nego je branio jedan nespretni igrač, ali gola nismo mogli dati.
Na koncu je završilo tučnjavom i isključenjem Grdića. Do kraja prvenstva igra se promjenjivo i završavamo blizu vrha tablice. Momčad je prilično izmijenjena, ali mlada i daje nadu u bolje proljeće. Jurak Miro – Banana dugogodišnji kapetan momčadi «Šparte» i «Vrapča» zahvaljuje na kapetanskoj traci i predlaže da se izabere novi kapetan, jer je ionako već «major». Trajnim glasanjem igrača izabran je za kapetana Ocvirek Krešo – Čvaro, a za zamjenika Lasić Milan.
Preko zime, zna se, zimske radosti. Malonogometni turnir i tradicionalne utakmice starih i mladih, koje zna se dobivaju stari.

Na proljeće dolazi u klub Matovina Dinko iz «Ponikvi», igra talentirani Tomić Miljan- Macura, Perišin Stjepan i Toplak Darko.

I opet kao u jesen start odličan. Prve tri utakmice sve tri dobivene, među njima favorita «TOP» iz Kerestinca i ponovo u lokalnom derbiju «Špartu» s 2:1 golovima Čvare i Banane koji su uvijek bili fatalni za nju. Tako smo izbili na prvo mjesto i Zagrebačka zona bila je na vidiku. Svi su nas već vidjeli na prvom mjestu, pogotovo zato jer se pod vodstvom Skendera dobro igralo.

Jednom je netko rekao da žene kroje povijest, a to smo osjetili i mi u klubu. Naime, jedna lijepa Snježana osvojila je srce kapetana «Vrapča», Čvare, i to se pomalo osjetilo na njegovoj igri. Svoje realizatorske sposobnosti očito je njoj poklonio, a njegova igra bila je sve bljeđa.
Kako jedan igrač ne čini momčad, sve bi to neprimjetno prošlo, ali Čvaro se odlučio ženiti baš poslije izbijanja na prvo mjesto pa je jedan tjedan slavio momačku večer, a drugi tjedan imao svadbu. Naravno, obje subote. I tu ništa ne bi bilo loše da na oba slavlja nisu bili prisutni svi igrači i to se i te kako osjetilo na utakmicama.

Dolaze porazi i prvo mjesto je sve dalje. Skender čini očajnički potez i stavlja Bananu na mjesto centarfora. Banana trese mreže, čak je na kraju prvenstva i najbolji strijelac, ali sve je kasno. «TOP» je prvi. Ostaje gorak osjećaj propuštene šanse. Bili smo tako blizu. Što je još gore Skender najavljuje odlazak. U nogometu želi biti prisutan samo kao igrač veterana i gledalac. Šteta. Imao je dara i znanja za to. Uvijek staložen. Dovoljno strog i pristalica sportskog načina života, što mu neki u «Vrapču» nisu odobravali. Svejedno, svima koje je trenirao, bilo je žao što je prekinuo. Trebalo se spremiti za narednu sezonu 1983/84. godinu. Klub kao klub je stabilan, iako nema novca i ima neke neriješene probleme oko igrališta. Za «Vrapče» se je već dosta čulo, stvoreno je neko ime, ali s mislima da je vrijednost ovoga kluba ipak iznad ovog ranga.

Za trenera je izabran Joža Zdunić, bivši odličan igrač i kao trener tvorac jedne vrlo uspješne mlade generacije u N.K. «Ponikve». Također strog i zagovornik sportskog života s naglaskom forsiranje mladih. Prvi treninzi bili su paklenski, vjerojatno s ciljem da «stari» igrači odnosno oni koji ne žele oštro raditi, odmah otpadnu. Mnogi se tuže, ali svi izvršavaju obveze. I jedan zanimljiv detalj. Dolazi tih dana u klub razglednica iz Amerike. Točnije iz Las Vegasa. I na njoj neki Vrapčan piše da sve pozdravlja i želi uspjeh, samo da tamo u Las Vegasu ima malo Vrapčana pa mu je dosadno. To je bilo tako napisano kao da je Las Vegas tu negdje par kilometara od Vrapča i da bi u njemu trebalo biti više naših ljudi. Naravno to je izazvalo opći smijeh, ali i zadovoljstvo u klubu.

Te godine uspostavljeni su i prijateljski odnosi s nogometnim klubom «Borac» iz Brinja u Lici, preko našeg vatrenog navijača Mirka Fumića – Lubenice, koji je radio u voćarni kraj igrališta. To će prerasti u tradicionalno prijateljstvo s uzajamnim posjećivanjem.
Prvenstvo u sezoni 1983/84. god. je pred vratima i igrači su spremni jurišati opet na prvo mjesto. To su Muhić, Jurak, Lasić, Tomić, Halužan, Jambrošić, Sviben, Radušić, Živičnjak, Toplak Ivica, Toplak Darko, Matijević, Grdić, Kovačić, Ivanšić, Metelko Zdravko, Vrbanc, Puljić, Bešlić, Perišin, Petak, Markić, Vodopija, …….

Prvenstvo počinje promjenjivim rezultatima s naglaskom na izričito lošoj realizaciji. Vrlo teško se postiže gol. U momčadi je puno mladih, što se također osjeća u igri i ne baš dobrim rezultatima. Drži se sredina tablice, ali «Šparta» je ipak pobijeđena po osmi put uzastopce, sa 3:0, gdje se pamti Bananina «banana» iz slobodnjaka u same rašlje.

Jesen je završena. Svi se nadaju, bit će bolje. Mlada je momčad, treba joj iskustva. Bolna točka je golman i neefikasni napad. Dolazi Podvinski Krešo odličan vezni igrač iz «Metalca», inače iz Vrapča, ponovno počinju Turkalj i Krasić, ali prestaje sa aktivnim igranjem Jurak Miroslav – Banana, posljednji iz generacije legendi kao što su: Jukić, Skender, Bljajić, Štefanac, Soldo, Matijević,…… Prošle sezone bio je najbolji strijelac momčadi, pa je možda očekivao da će igrati u napadu koji je sada neefikasan. Ne. 33 godine su tu. Mladih je dovoljno. Lasića ostavlja na svom mjestu u obrani. Skender ga zove u veterane «Jedinstva» iz Jankomira, gdje i odlazi, te kao veteran igra po čitavoj Evropi. Ali ostaje i dalje aktivan u klubu.

Zimski period tradicionalno. Selektor mladih Sabo Zlatko – Tatek, selektor starih Zrinski Miljenko, odnosno Čita kako ga smije zvati samo njegova generacija. Igra se veliki nogomet, Tatek se ljuti na suca, ali stari su kao vino. Što stariji to bolji.

Tada još jedan vrlo važan događaj u klubu. Za predsjednika kluba na inicijativu Car Mladena dolazi Težulati Zdeslav – Zdeš, mladi ambiciozni i sposoban sportski radnik, inače iz Imotskog, ali stanovnik Vrapča. To je bio pravi potez, što će se pokazati narednih godina. Odmah izjavljuje da ga zanima samo prvo mjesto, na što ostali čudno gledaju s obzirom na rezultate zadnjih sezona. Ali Zdeš je optimista. Potpredsjednik je Milinović Drago, njegov susjed, tajnik Car Mladen – Čvoro, a blagajnikom će postati novo osvježenje u klubu Žabčić Zlatko – Žaba, grlati navijač i zabavljač prvog reda. Uz Zrinskoga, Pajića, Juraka, Kordeja, Antolaka, Smrekara, Saboa i ostale to je sad već jaka uprava koja želi pod svaku cijenu naprijed i koja je odlučna da riješi na miroljubiv način odnose s «Špartom» koji su samo naizgled dobri, jer opet samo jedna strana («Vrapče»), radi, a druga ( «Šparta») to koristi i pasivno promatra.

Nogometno proljeće počinje i što se duže igra rezultati su sve lošiji. Golovi se teško daju, ali zato na svakoj utakmici se primaju, i to pacerski. Golmani se mijenjaju, ali sve je uzalud. Igra se sve slabije. Dolazi i do incidenta između trenera Zdunića i kapetana momčadi Ocvireka. Čvaro je kažnjen i Lasić postaje kapetan momčadi. Zatim jedan tužan dan, koji je jednom morao doći. Nakon osam pobjeda , porazu od sada već igrački jake «Šparte» koja u svojim redovima ima skoro cijelu momčad sastavljenu od pripadnika JNA i zasluženo pobjeđuje sa 2:1. Čvoro i Tatek ostaju bez daha i riječi, na rubu su infarkta. Za njih je to tragedija.

Nikako se ne mogu pomiriti s porazom. Vidno mršave idućih dana, ne treba im nikakva dijeta. Međutim to nije sve. Prijeti ispadanje iz lige. Svi govore da nema straha, ali čim se prvenstvo bliži kraju, opasnost se povećava. Posljednja utakmica u Kraju Donjem 2:2, drugi također gube i ostajemo. Na kraju i nije bio potreban strah, jer ispala su samo dva kluba, a ne četiri kako se govorilo. Sve u svemu loša sezona, u kojoj je prodefiliralo mnogo igrača koji nisu opravdali ukazano povjerenje. Trener Zdunić zahvaljuje na dužnosti i odlazi. Pokušao je učiniti nešto slično u «Ponikvama», ali nije išlo. Agilna uprava odmah angažira Ivu Šanteka – Hajbu, trenera o kojem je već bilo dosta rečeno, trenera čije shvaćanje nogometa nije bilo nikad sporno, trenera koji u bilo kojem klubu da je radio ostavlja vidne tragove. Naravno ambicije su odmah porasle. Od igrača za sezonu 1984/85. spremni su: Bešlić, Metelko Zdravko, Bariša, Grdić, Lasić, Turkalj, Kovačić, Petak, Tomić, Ocvirek, Prišlin, Radušić, Jakopović, Živičnjak, Zorbaz, Sekol, Fruk, Jedvaj, Jambrošić, Puljić, Toplak Darko, Markić, Metelko Mario, Balaš, Ivančić,………

Prvenstvo počinje i sada je mnogo interesantnije, jer su sada u ligi «Sloboda» – Podsused, «Jedinsvo» – Jankomir, «Šparta» i «Vrapče», sve klubovi iz iste općine, što znači da će biti mnogo interesantnih derbija.

Na momente igra se dobro, traži se Šantekova igra. Rezultati su zadovoljavajući, iako se očekivalo više. Ali jedno se odmah vidi. Nije to više onaj stari Šantek – Hajba. Daleko od toga da se od njega nije moglo nešto naučiti, ali on je bio «pravi» samo u nedjelju. Okolnosti su bile takve da na treninzima preko tjedna nije više mogao davati ono što zna i može.

Nervoza je bila sve više prisutna i dolazi do sukoba u upravi im među igračima nakon čega Ocvirek Krešo – Čvaro zarađuje isključenje iz kluba i odlazi u «Špartu». Da li je tako trebalo biti? Čvaro koji bi život dao za «Vrapče», to nije zaslužio, ali pravila kluba bila su takva da je on i sam tražio da bude isključen. Sigurno da mu se to u nekom drugom klubu ne bi dogodilo. Šantek je očajan. Ne dozvoljava taj potez, međutim sve je već gotovo. Čvaro ipak dušom ostaje Vrapčanac a s vremenom će biti i rehabilitiran. U takvom stanju započinje proljetni dio kada dolazi Stubičar Ivica – Dubi iz «Šparte» i vraća se Toplak Ivica iz JNA. Igra se promjenjivim uspjehom i onda u pola prvenstva verbalni sukob Šantek – Tomić i Hajba se više ne pojavljuje. Uprava postavlja za trenera Jurak Miroslava –Bananu, Šantekovog pomoćnika i istomišljenika, koji je u tom poslu već nakratko zamjenjivao trenera Jukića i Skendera. Dolazi igrač i golman Mutak Željko u momčad upada veliki talent iz Gornjeg Vrapča, Šitum Damir – Šic, a Stubičar – Dubi odbija da bude rezerva, ali nakon pokretanja disciplinskog postupka, brzo uviđa grešku i ispričava se dobrim igrama i ulazi u momčad. Još jedno prvenstvo završava s okusom gorčine. Prvak je «Crvena Zvijezda» iz Laduča. Na kraju prvenstva opet igraju stari i mladi uz naravno pobjedu starih, ali na trećem poluvremenu uz jelo i pilo došlo je do incidenta, nakon kojeg Jambrošić i Tomić napuštaju klub. Odlazi još i Pisk Željko i tu «Vrapče» ponovno dokazuje da je u tome iznad drugih klubova i može im služiti kao uzor. Nikad ni jednom igraču bilo kakve kvalitete nije onemogućeno da iz Vrapča ode kad to želi. Ipak je to samo sport.

To je inače vrlo interesantna tema, ti prelazi igrača iz kluba u klub, naročito ako su klubovi susjedi, odnosno iz iste općine. Tako je sada Ivica Toplak morao promijeniti klub i otići u «Jedinstvo» zbog zaposlenja. Šimić Luka mora pauzirati pola godine da bi otišao iz «Slobode» u Vrapče. I da ne nabrajamo dalje, a bit će još takvih primjera, kad god netko izrazi želju da dođe u Vrapče iz tih naših prijateljskih susjednih klubova, obavezno ima velikih problema u najmanju ruku kao da je prvoligaški igrač koji za prelaz dobiva kafić i ogromne novce. I sve to zahvaljujući nekim ljudima koji su očigledno zalutali u amaterski sport, misleći da takvim potezima koriste svom klubu, a ustvari žele istaknuti sebe i odigrati ulogu lokalnog moćnika. To je u stilu onog «Nek’ susjedu krava krepa»! Bilo bi to smiješno, da nije žalosno, jer takve stvari kad se događaju u petoj ili šestoj nogometnoj ligi, čovjek se stvarno mora zapitati, «Što je to sport?». Srećom «Vrapče» nije zahvatila ta bolesna strana sporta. Ne postoji ni jedan jedini igrač koji jer imao ikada problem kada je želio otići iz «Vrapča» u bilo koje vrijeme bez obzira na prelazni rok. Imao je samo problema jer se morao teška srca odvojiti od jedne zdrave, sportske i vesele sredine koja će mu sigurno uvijek ostati pri srcu.

D R U GA T I T U L A

Približava se slijedeća nogometna sezona 1985/86. Ponovno potraga za trenerom, jer Jurak Miro odlučno odbija da bude prvi trener. Nikakvi nagovori ni njegovih prijatelja ne pomažu. Mnogo trenera je u kombinaciji i odluka pada da to bude neki trener sa strane, pa je izabran Pavel Grom, dotadašnji trener «Samoborskog Otoka». Također uži krug ljudi smatra da moramo nabaviti kvalitetnog golmana, jer perspektivni Bešlić je na odsluženju JNA, a poznato je da se zbog golmana izgubilo bar jedno prvenstvo. I tu odlučujuću ulogu igra Sabo Zlatko – Tatek i dovodi pouzdanog vratara Chromosa, Ivicu Mirta, koji je vrapčanski zet, jer je priženjen u Vrapču. Pravi potez u pravo vrijeme i odmah momčad u malom nogometu na golu s Mirtom osvaja na turniru prvo mjesto u Gajnicama.

Bio je to kao neki predznak uspjeha. «Sloboda» iz Podsuseda je uporna i ne želi pustiti Luku Šimića, inače stanovnika Gornjeg Vrapča u naš klub. Nikakvi pregovori ne pomažu. Samo lažna obećanja. Ne pomaže niti Lukina velika želja, o njegovoj nogometnoj slobodi odlučuju ljudi koji očito za to nisu. Svejedno Luka trenira s Vrapčem i odlučuje pauzirati šest mjeseci, samo da bi ostvario svoju želju. Valjda su sad neki ljudi u «Slobodi» zadovoljni. Iz «Jedistva» Jankomir, želi doći Pavlek Toni, otpisani igrač za taj klub. Banana ga poznaje jer igra u veteranima Jedinstva i Vrapče ga uzima, što se kasnije pokazalo odličnim potezom kluba, jer se Toni preporodio kao igrač, a kao čovjek ne može biti bolji. Istovremeno na inicijativu Branka Kovača pokreće se akcija za izgradnju pomoćnog velikog igrališta , sa istočne strane Aleje. S tim terenom mnogi problemi bili su riješeni, a moglo se razmišljati i o rekonstrukciji glavnog terena koji je još jedini u Zagrebu prekriven lešom.

Igrači se okupljaju i spremni su za početak priprema. Trener je Pavao Grom s pomoćnikom Jurak Miroslavom. Od igrača tu su: Mirt Ivica – Pašo, Hren Nikola – Nixon, Fruk Miljenko – Moljac, Pavlek Toni – Jaro, Lasić Milan, Zorbaz Željko – Vrana, Petak Damir – Liga, Stubičar Ivica – Dubi, Toplak Ivica – Ico, Penzer Zvonko, Bariša Zlatko – Bara, Jedvaj Miroslav – Jug, Trlin Andrija, Ruklić Mladen, Šitum Damir – Šic, Mutak Željko, Petravić Nenad, Balaš Zdenko, Radušić Damir –Karas…..

Počinju treninzi i pripreme i jedna stvar odmah upada u oči. Grom vodi treninge u odijelu s naočalama i cigaretom, dok s igračima radi Banana . Neki gunđaju, ali ipak se radi. Liga je jaka jer to su «BSK» – Brdovec, «Mladost» – Luka, «Samoborski Otok», «Bregana», «Budućnost» – Samoborski Vrbovec, «Sloboda» – Podsused, Šparta», «Jedinstvo (PD), «Klokočevac» i favoriti prvenstva «Sava» – Drenje i «Jedinsvo» – Jankomir.

Dolazi prva utakmica u Brdovcu. Prije utakmice Jug koji nema pravo igranja, jer je kažnjen zbog crvenog kartona, dolazi u svađu s Gromom i u takvoj nervozi počinje utakmica. Odmah se vidi da smo bolji. Više se krećemo, a Bariša i Toplak sa 2:0 rješavaju utakmicu. Igramo protiv «Mladosti» (L) i katastrofa gostiju. Penzer je pomaknut naprijed na centarfora i to je odličan potez. 9:1 za Vrapče. Sa «Samoborskim Otokom» u Bregani izmiče nam pobjeda i samo 3:3. S uvijek za «Vrapče» neugodnom «Budućnosti» (SV) jedva pobjeda od 1:0. Lokalni derbi sa «Slobodom» u Podsusedu loše počinje. Gubimo 2:0, ali se ne predajemo. Utakmica završava 2:2 sa niz propuštenih šansi pred kraj kad smo mogli i pobijediti. «Bregana» je pregažena sa 4:0 i prekida se kratkotrajna dominacija «Šparte» koja je poražena 3:1 golovima Zorbaza, Penzera i Petaka.
Sad je to već nešto drugo. Vodimo u prvenstvu, dobro se igra, ponovno se trči, obrana je stabilna, vezni su po cijelom terenu, a naprijed su brzi i prodorni Jug i najbolji strijelac Penzer. Međutim tu su još uvijek «Jedinstvo» – Jankomir i «Sava – Drenje, koji naše ne shvaćaju ozbiljno. Baš tada moramo u goste «Jedinstvu». Padaju oklade, svi tipuju na «Jedinstvo», jedino se bivši predsjednik Bero hladnokrvno kladi na «Vrapče» po dvanaest večera, iako otprilike godinu dana nije gledao kako «Vrapče» igra.

U početku «Jedinstvo» je u polju nadmoćnije, ali svaka kontra «Vrapča» miriši na gol. Tako je i bilo. Jug je prebrz za sve. Mogu ga zaustaviti samo faulom i penal za Vrapče. Liga puca po sredini gola, ali ipak 1:0 . Tada nastaje prava opsada našeg gola. Mirt brani nemoguće. Ne samo na ovoj utakmici. To je ono što je falilo u proteklim sezonama. «Jedinstvo» navaljuje iz sve snage, ali ova momčad «Vrapča», vidi se to odmah, ima jednu novu dimenziju. Ne daju se pobijediti. Onda na lijevom krilu Šitum – Šic bicikl-fintom dobije beka, centaršut, natrčava Jug i zakucava u mrežu. 2:0 . Gotovo je. Veliki derbi je dobiven. Na kraju utakmice igrači, uprava i navijači pjevajući napuštaju igralište. Mnogima je danas jasniji uspjeh «Vrapča».

Tako je isto bilo u drugom velikom derbiju sa «Savom» u Drenju. Bili smo za nijansu bolji, ali gola nema. U drugom poluvremenu ulazi Penzer koji neredovito trenira i nesolidno živi pa na žalost nema snage za cijelu utakmicu. I pored toga je najbolji strijelac, što odmah i potvrđuje postigavši gol. «Sava» navaljuje i uz pomoć suca, ali Mirt je opet nesavladiv. Čim su mu protivnički napadači bliže on lakše brani. Zadnju minutu sudac izmišlja penal za «Savu». Udarac sa 11 metara, Mirt brani i odbija loptu na tri metra od gola na noge protivnika. Gol. Ne! Mirt skida i to. Igrači «Save» su skamenjeni. Sudac vidi da to nema više smisla i kraj. 1:0 za «Vrapče»!

U posljednjem kolu pobjeda od 5:1 protiv «Jedinsva» (PD) i tri gola Ice Toplaka koji se sa suzama u očima oprašta od «Vrapča» jer zbog zaposlenja mora otići u «Jedinsvo» Jankomir, gdje će provesti jednu polusezonu, a da neće moći upasti ni među rezervne igrače.
Vrapče je jesenski prvak u sezoni 1985/86. Žaba je već iskomponirao pjesmu «Zagreb zona je pred nama», ali gdje je to još!?

U međuvremenu usprkos osvojenom prvenstvu igrači i uprava nisu zadovoljni s trenerom Gromom. Od deset treninga, osam vodi Banana, kasni na utakmice i slično. Međutim takve je navike stekao u klubu gdje je prije radio, a tamo je to normalno. Tko će biti trener. Zna se. Dežurni vatrogasac u klubu za takve stvari, a to je Jurak Miroslav – Banana. Ali on to neće i neće. Na kraju Car Mladen – Čvoro i Smrekar Mladen – Ferata ga naprosto prisiljavaju i mora pristati.

U međuvremenu opet veliki potez Slabe Zlatka – Tateka, koji u klub dovodi Jožu Jantolića, lijevo krilo iz Samoborskog Otoka, izuzetnog igrača kojeg odlikuju brzina, dribling, udarac i nevjerojatno točan centaršut iz bilo koje pozicije. Ali što je najvažnije Joža je dobar dečko sa izvornim dijalektom koji zabavlja sve prisutne. Na primjer: «Če ne bum dobro igral, stari bu na me pesa pustil». Bio je on i višem rangu gdje također odlično igra . Konkretno u NK »Samobor», gdje su previše profesionalizirali nogomet za taj rang takmičenja, a to Joži nije odgovaralo pa je otišao.

Konačno pravo nastupa stječe i Luka Šimić golgeter «Slobode», koji za «nagradu» ne dobiva pristupnicu pa mora pauzirati pola godine da bi igrao u «Vrapču». Pridružuje se Živičnjak Miroslav – Živac i Radušić Damir – Karas.
U međuvremenu održana je Izborna Skupština NK»Vrapče»gdje je za predsjednika izabran Car Mladen – Čvoro, tajnik je Težulati Zdeslav – Zdeš, tekniko Sabo Zlatko – Tatek, blagajnik Žabčić Zlatko – Žaba. Tu su još Jurak Zvonko, Kordej, Smrekar, Mesić, Pajić, Mladina, Cvitković, Zrinski,…..

Ali možda najznačajniji događaj tog vremena bilo je osnivanje veterana N.K. «Vrapče».

Automatski s tim u klub su došli vjerni navijači «Vrapča», Vlado Vidaković i njegov brat Marijan. To je bio veliki plus za klub. Vlado Vidaković, vrlo sposoban poslovan čovjek, društveno politički radnik, odličan organizator što je najvažnije čovjek koji voli sport i Vrapče, sa svojim bratom bit će od neprocjenjive važnosti u budućem radu kluba i izgradnji sportsko-rekreacionog centra u Vrapču. Početak veterana mogao bi se inače smjestiti desetak godina ranije, kad se na popularnom Keglbajsu, održavalo prvenstvo Zagreba u malom nogometu u pet liga. Tamo su igrači: Varga, Lasić, Kožinec, Barbarić, Jurak, Katalinić, Pelko, Kučiš, Samardžić i drugi pored čuvene momčadi «Keracomerc» i drugih razvikanih malonogometnih družina zamalo osvojili u dva navrata prvenstvo grada. Tu je igrala i još jedna momčad iz Gornjeg Vrapča. To se prenijelo na nivo Općine gdje su održavani razni turniri i prvenstva, pa se uključuju i drugi dečki, stariji i mlađi, koji inače ne igraju veliki nogomet. Zbog velikog broja igrača formiraju se dvije momčadi za mali nogomet pod imenom «Veterani I» i «Veterani II», čiji međusobni susreti prerastaju u borbu za goli život. To sve vode Vlado i Marijan Vidaković, Jakob i Dado Šuler, Barbarić Boris, Čižmešija Miroslav i još neki koji se mogu smatrati i osnivačima veterana. Kako su to sve bili i navijači seniorske momčadi «Vrapča», rodilo se prijateljstvo između veterana i seniora i ideja da se oprobaju i na velikom igralištu, makar gotovo nitko od veterana nikad nije igrao veliki nogomet. Malo po malo i sve je bilo očiglednije da treba formirati momčad veterana za veliki nogomet, pa osnivači malonogometne momčadi prijavljuju veterane za natjecanje u drugoj ligi za 1986. godinu, i tako je sve počelo.

A pomoćno igralište baš zahvaljujući veteranima, prvenstveno Vidakoviću i normalno Branku Kovaču, polako dobiva konačni oblik.

Veterani se također pripremaju, a odaziv je više nego dobar. Tu su: Bišćan, Čižmešija, braća Šuler, Zrnetić, Sabljak, Momčilović, Vrbnanek, Barbarić, braća Vidaković, Husinec, Smrekar, Cvitković, Katalinić, Lerotić, Palić, Đekić, Greif, Brdovčak, Hota, Sančer, Vlašić, Magnabosca, Karapanđa i drugi.

Prva momčad dotle s Bananom skuplja snagu na igralištu, po Aleji i parkovima bolnice. Svi šute i oštro treniraju, jer znaju što ih čeka. Svi uvijek jače jurišaju na prvaka. Sad se tek uvukao strah. Treba sačuvati prvo mjesto, makar je prednost četiri boda. No nema ustupka. Izvjestan hendikep je što Fruk ne može trenirati zbog posla, a Penzer jesenski golgeter opet neredovito trenira.

Prvenstvo počinje i prve dvije utakmice dobivamo, i onda najgore gostovanje za nas u Medsavama sa «Budućnosti». Nikad tamo «Vrapče» nije pobijedilo. Domaćin igra na nož. Ne bira sredstva da dođe do lopte. Ali ovo «Vrapče» se ne može pobijediti. Ne boje se i znaju igrati. Joža Jantolić postiže iz solo prodora prvi gol i na centaršut Juga drugi. Pobjeda od 2:0 čista i zaslužena. Tatek sav zajapuren, ali presretan zbog pobjede govori : «Gotovo je. Hvala Bogu nikad više ovdje». Drugi mu govore kud žuri, prvenstvo još nije gotovo, a moguće su i kvalifikacije. «Ma nema veze» kaže Tatek, «kad smo ovo kreševo prešli, sve prolazimo». Pozlatilo mu se . U Kupljenovu se igra na jedan gol, ali ne možemo postići zgoditak. No i bod je dobar, makar Banana traži i ljuti se, da se na svakoj utakmici ide na pobjedu. Derbi sa «Savom» u Vrapču igra se slabo i samo 0:0 i mora se na neugodno gostovanje u Brezje. Domaćini su nabrušeni, ali Mirt ih tjera u očajanje.

U drugom poluvremenu ulazi Luka koji ne igra od početka, jer zbog objektivnih teškoća ne može redovito trenirati i odmah je napad opasniji. 15 minuta prije kraja Jantolić strahovitim rezanim udarcem iz slobodnjaka u donji kut postavlja 1:0, da bi pet minuta kasnije Luka postigao konačnih 2:0.

Sad smo već blizu osvajanja prvenstva pazi se da ne ponovimo grešku kad smo u prijašnjim sezonama zbog gluposti gubili prvenstvo. Igra se protiv «Mladosti» iz Luke, baš tamo gdje smo jednom prokockali prvenstvo. Domaćin nam diskretno stavlja do znanja, da smo mi već sigurno prvi, da se oni bore za opstanak, da što će nam bodovi itd.

Ali nema nikakvog puštanja i namještanja. Utakmica završava 1:1 i zahvaljujući drugim rezultatima «Vrapče» je već sada osvojilo prvenstvo. Četiri kola prije kraja s osam bodova pred drugim. Podvig vrijedan divljenja. Niti jedan poraz, najmanje primljenih golova. Još su četiri kola do kraja. Nema opuštanja. Nema nikakvog posebnog slavlja. Jer sada kad smo mi prvi moraju se igrati kvalifikacije. Treba sad održati formu, tempirati svu snagu do kvalifikacija, a još se protivnik ne zna.

U slijedećoj utakmici najdraži protivnik «Šparta», uz cvijeće nam čestita naslov prvaka koji još potvrđujemo pobjedom od 1:0 golom Jantolića.

I normalno dolazi do opuštanja igrača, što se rezultira sa neozbiljnim odnosom na treningu a trener Jurak kažnjava sa nepostavljanjem u momčad dva standardna igrača Zorbaza i Stubičara protiv «Bregane» u Bregani. Predsjednik Car upozorava s obzirom na situaciju neka samo mirno igramo i čuvamo se kartona i incidenata, zbog eventualnih kazni prije kvalifikacija. Ali krv nije voda. Od prve minute igra se preoštro i incidentno.

Domaćin se bori za opstanak na sve moguće načine uz pomoć sudaca želi doći do bodova. U takvoj borbi Radušić Damir – Karas dobiva crveni karton, a Banana tjera svog igrača Jedvaja van iz igre zbog nesportskog ponašanja prema svojim suigračima. 2:0 za Breganu. Nije važno. Ionako se čuvamo za kvalifikacije. Ipak prvi poraz peče. U zadnje dvije utakmice kalkulira se s kartonima kako bi igrači ušli u kvalifikacije bez njih pa igramo nekompletni. Protiv «Jedinstva» Jankomir dojučerašnjeg najvećeg konkurenta za prvo mjesto igra se s pola snage. «Jedinstvo» grize ne bi li se pobjedom osvetili za jesenski poraz, i tri minute prije kraja dolaze u vodstvo sa 2:1. Vesele se njihovi navijači, a igrači zezaju naše. «Kaj bute vi išli u rang više? Nemate pojma». Jug na igralištu mirno uzvraća: «Dečki kaj se veselite? Pa sad vam bumo dali gol».
A do kraja dve minute. A Lasić u zadnjoj minuti stvarno daje gol i postavlja 2:2. Jug normalno vraća «lopticu». «Dečki, kaj sam vam rekel? Nemojte se ljutiti.» Protivnici ga mrsko gledaju, ali takav je sport.
U međuvremenu baš za vrijeme Černobila «Vrapče» preko Prvog Maja ide na turnir «Borca» u Brinje. Kao i uvijek ide se vlastitim automobilima bez ikakve naknade, što ipak treba posebno naglasiti, zbog toga jer se oduvijek u «Vrapču» išlo na sve utakmice i izlete na taj način, bez da je ikada netko dobio naknadu za prijevoz, što je većini klubova strano. Turnir traje dva dana i za to vrijeme išlo se na ugodan izlet u Senj i na Vratnik. Dečki su se potpuno opustili, ležerno igraju i veselo žive, što Tateku donosi novu bujnu sijedu kosu, ali ipak je na turniru osvojeno prvo mjesto što je jedan dobar predznak.
Vraćamo se kući s peharom i pjesmom, od ljubaznog domaćina, koji su nam priredili ugodan boravak u njihovom kraju.
Za to vrijeme dogovorena je preko Joze Abutića, kuma Ćire Blaževića, utakmica s prvom momčadi N.K. Dinamo. Dogovoreno je da se igra na igralištu «Ponikvi» jer je igralište u Vrapču u lošem stanju, pa nije dostojno da na njemu igra jedan prvoligaš. Igralište je povaljano i uređeno o trošku Vrapča. Na dan utakmice mnogo ljudi, ali jedno neugodno razočarenje. Veliki Ćiro Blažević nije održao riječ, dato obećanje da će dovesti prvu momčad nego je doveo kombiniranu. Razočarani smo. Nismo naučili na takvo nešto. Ćiro ostaje veliki dužnik «Vrapča». Zabilježen je poraz od 5:2, ali ta nam je utakmica pomogla za kvalifikacije. Neke stvari u taktici «Vrapča» na toj utakmici nisu bile u redu, što je najvažnije na kasnijim treninzima igrači su to shvatili što se naročito odrazilo na kvalifikacijama.

Napokon se znaju sva četiri sudionika kvalifikacija. To su «Novi Zagreb», «Studentski grad», «Špansko» i «Vrapče». U svim kombinacijama «Špansko» je apsolutni favorit zbog rezultata postignutim u prijateljskim utakmicama s vrlo jakim klubovima.

Na izvlačenju parova nervoza i strah. Svi se boje izvlačiti ceduljice iz šešira, kako oni slučajno ne bi bili krivi, ako izvuku neugodnog protivnika. Tada predstavnik «Španskog» izvlači za sebe protivnika i nakon što je rastvorio ceduljicu nezadovoljno promrmlja kroz zube: «Vrapče»! Svejedno i dalje je potpuno siguran u uspjeh svoje momčadi. Predstavnici «Vrapča» su blijedi i nezadovoljni. Dva dobra kluba iz iste općine, a jedan mora otpasti.

Nakon vijesti o protivniku u kvalifikacijama, svi u Vrapču su razočarani. «Špansko» je odlična momčad. U prijateljskoj utakmici pobijedili su prvoligaša «Dinama» iz Vinkovaca, a u zadnjoj prvenstvenoj utakmici postigli su dvocifreni rezultat. Malo tko vjeruje u uspjeh, ali među njima su trener Jurak i igrači, koji sad svi kompletno ozbiljno treniraju i stječu posebno taktično znanje i psihološku stabilnost.

Dan uoči utakmice je zajednička večera svih igrača u poznatom restoranu »Zelendvor». Svi su pomalo napeti, ali atmosfera se popravlja nakon par čaša pive, iako je to trebala biti nekakva karantena. Banana izjavljuje da će sutra bekovi dobiti utakmicu, na što ga bekovi samo bijelo gledaju. Neki iz straha prognoziraju pobjedu, ali svi su oprezni.

Sutradan u nedjelju 15.lipnja 1986. godine, svanuo je krasan sunčan dan, toliko sudbonosno za «Vrapče». Svi se skupljaju na Aleji znatno ranije od dogovorenog. Mnogi imaju tremu, ali samo dok ne dođu na zborno mjestu u Aleju, jer tamo su vjerni i vatreni navijači «Vrapča». O njima svakako treba nešto posebno reći. To su ljudi svih profila i dobi. Od prvog dana prate klub i svakim danom broj im je sve veći. Tu su zastave i ostali navijački pribor. Svi su glasni, a naročito oni iz Jačkovine. O njima se malo govori i piše, ali su uvijek bili naš dvanaesti igrač. Svi uspjesi «Vrapča» povezani su s njihovim navijačima. Zajedno se tugovalo i slavilo. Oni su tvorci vrapčanskog «čuda». Gotovo na svakoj utakmici su brojniji i glasniji, od protivničkih. Tako je bilo i u Španskom.
Pred samu utakmicu brojni ljudi nam žele uspjeh, ali neki među njima nisu baš iskreni.
Uprava «Vrapča» boji se sudaca. A sude poznati i iskusni suci. Glavni Cvitković i pomoćnici Jarec i Koričić svi iz Zagreba.
U pretijesnoj svlačionici monolog trenera Juraka:
«Sve bih dao da mogu danas igrati. Ali ne mogu. Igrat ćete vi umjesto mene i to onako kako smo vježbali i naučili. Idemo na pobjedu, makar su nas svi otpisali. Ali niste sami. Tu sam ja, tu je uprava, tu su naši vjerni navijači koji su brojniji od domaćih. Ne dajte se! Imate znanje, imate veće srce. Bekovi ne dajte se predriblati, ne dozvolite centaršuteve. Tu su najjači. Centarhalfovi skok i osiguranje. Vezni da vas vidim po cijelom terenu. U napadu i obrani. Imamo dva brzanca napred, koje oni ne mogu zaustaviti. Igramo kako smo se dogovorili».

Jurak govori, igrači ga gledaju, ali pola ne čuje. Ipak je tu prisutna trema. Izlazi se na teren i odmah mali incident na klupi za rezervne igrače gdje sjedaju rezervni igrači «Vrapča». Dolaze rezervisti «Španskog» i tjeraju igrače «Vrapča» na drugu klupu. Ali to baš nije lako. Tatek je sav izvan sebe. Ne popušta i svađa se na sve strane. Ipak na intervenciju delegata Tkalčeca i trenera Banane sve se mirno završava. Svi su spremni za početak utakmice. Momčad «Španskog» jaka, s jakim imenima, Elezović, Panić, Rečić, Lukić, Palac, Grubišić, Heraković, Strabad, Rihelj, Mužek i Grlić. Svi jaki stasiti momci. Naši svakakvi. Veliki, mali, mršavi, zgužvani. Ali velikog srca i želje. S obližnje zgrade navijači «Španskog» snimaju utakmicu video-kamerom.

I počinje. Odmah je počelo oštro i sa žutim kartonom za Barišu. U 11. minuti uz pomoć lošeg terena kroz sredinu prolazi Heraković i Mirt je nemoćan. 1:0 za Špansko. Iza toga stativa spašava «Vrapče». Tatek viče: «Gotovo je. Dobit ćemo porciju.» Kao da su ga čuli igrači Vrapča, smiruju igru, a onda je počelo. Do kraja utakmice u jednom furioznom naletu naprosto gaze veliko «Špansko» na njihovom terenu. Samo sreća i inače odlični suci su ih spasili katastrofe. Jožica je prolazio po lijevom krilu kako je htio i u 25. minuti poravnava na 1:1. Mirt sve brani, bekovi su neprelazni, Dubi trči za trojicu i u 44. minuti namješta Jugu stopostotnu šansu, koju Jug topovskim udarcem iz blizine pretvara u 2: 1.To je već ludnica. Navijači su u transu. Iz publike traže hitno doktora, jer naš lički navijač Mirko Fumić – Lubenica pada od fanatičnog navijanja u nesvijest.

U drugom poluvremenu mudrom i požrtvovnom igrom «Vrapče» dominira i odličnim protunapadom stvara šansu za šansom da bi nakon jednog takvog protunapada, Pavlek Toni jedan od najboljih igrača utakmice, u 84. minuti postigao konačnih 3:1.
Još dvije velike šanse za «Vrapče», nedosuđeni penal također za «Vrapče» i kraj.

Neopisivo slavlje. Suze radosnice. Opet igrači, uprava i navijači sa pjesmom napuštaju igralište. Špančanima ništa nije jasno. Ali svi se slažu, potpuno zaslužena pobjeda, koja je trebala biti izražena i s većim omjerom. Pobjeda bez ijedne mrlje. U Vrapču uz zvuke sirena igrači su dočekani šampanjcem. Svi su sretni, a prije utakmice malo tko je vjerovao u pobjedu.

Banana je tek sada zabrinut. Predstoji revanš. Prednost je velika, ali dostižna. Da li će svi shvatiti? Ne spava cijeli tjedan. Jedan prijatelj, inače nogometni sudac, upozorava ga da postoje neke «igre» oko sudaca i da se pričuva u revanšu. Neki igrači Vrapča kunu se da su ih funkcioneri «Španskog» nagovarali na neka nesportska djela. Tko su ti ljudi? Teško im je bilo dokazati, ali svi ih znaju, i ako slučajno budu ovo čitali, sigurno će se prepoznati. Bolesne ambicije dovele su te ljude na krivi put. Nadajmo se da će shvatiti da u sportu nije uspjeh, ako nije sportski izboren.

U Vrapču se za to vrijeme priprema veliko slavlje. Dogovoreno je snimanje video-kamerom, voditelj zabave preko razglasa bit će Mario Mihaljević, poznati radio-voditelj, nabavljaju se odojci, piće, opet se priprema nadstrešnica od cerade koju cijeli dan postavljaju Jurak Zvonko i Smrekar Mladen – Ferata. Sve isto kao i kod osvajanja zadnjeg naslova prvaka prije pet godina. Došla je i ta sunčana, sparna nedjelja 22.06.1986. godine. Na igralištu u Vrapču puno gledalaca, video-kamera, reportažna kola RTZ, nadstrešnica na asfaltnom igralištu sa ispod pripremljenim stolovima i navijača «Vrapča», na čelu sa Penzerom i Žabom na istoku. Sve je spremno za veliko slavlje, a utakmicu treba tek odigrati.

Momčadi s tek po jednom izmjenom. «Vrapče» bez ozlijeđenog Petak Damira – Lige, a «Špansko» sa bržim desnim bekom zbog Jožice Jantolića.

Suci koji su određeni u posljednji čas u sastavu: glavni Božić a pomoćni Mandarić i Vulelija.
Utakmica počinje. Igra se rastrgano i izjednačeno, ali opet oštro. U 19. minuti Jug bježi s desnog krila u sredinu, njegov bek za njim vukući ga za dres. Jug i dalje trči, otima se i laktom odgurava protivničkog igrača i na iznenađenje svih crveni karton za Juga. No na sreću Vrapča pravdu je šakama počeo dijeliti i desni bek gostiju Heraković, pa i on dobiva crveni karton, ali to je ipak mnogo veći hendikep za Vrapče, jer sa Jugom teško mogu na kraj.

U 41. minuti jednu neopreznost u obrani «Vrapča» najbolji strijelac gostiju Rihelj kažnjava sa golom i to 0:1. Velika psihološka prednost «Španskog». Treba im još samo jedan gol. Tatek to ne može izdržati i upušta se u svađu sa trenerom gostiju i nakon međusobnog čašćenja psovkama, crveni karton za obojicu.

Još je par minuta do poluvremena i tada Pavlek Toni – Jaro jedan od najboljih u kvalifikacijama glavom poravnava na 1:1, a u zadnjoj minuti strahovit gol glavom Jožice na još bolji centaršut Luke Šimića. Poluvrijeme završava 2:1 za «Vrapče», ukupno 5:2.
Publika je transu. Gotovo je, gotovo. Ali nije! Gotovo je kad sudac kaže da je gotovo. Nakon što su se za vrijeme poluvremena znani i neznani motali po svlačionicama sudaca, počelo je i drugo poluvrijeme. Trener «Španskog» Božićević igra na posljednju kartu i u igru ubacuje visoke igrače da bi centaršutevima već od centra stvarao što veću gužvu pred golom «Vrapča».

Ništa od toga ne bi bilo da nije počeo show jednog čovjeka u crnom, glavnog suca Viktora Božića. U 73. minuti igrač gostiju ruši Lasića i sebe, lopta je daleko od njih, ali za Božića je to penal i rezultat je 2:2. Dvije minute kasnije u šesnaestercu «Vrapča» protivnički igrač nakon što je lopta već u rukama Mirta, nasrće na Fruka, Lasić ga gura rukama da spriječi incident, a Božić pokazuje Lasiću crveni kation. Pa to je sramota. Ali to nije sve. Božić pokazuje i na 11 metara. To je već stvarno prevršilo svaku mjeru. Svi su nervozni. Redari, inače članovi Karate kluba Vrapče jedva zadržavaju neke gledaoce. Božiću, gdje ti je poštenje? Pričalo se da je dobio novac za tu utakmicu, što nitko normalno ne može dokazati i mnogi nisu vjerovali, ali ovakvim suđenjem dao je pravo svima da sumnjaju u njega. Vjerojatno nikad i nigdje, sudac u kvalifikacijama, nije domaćinu isključio dva ponajbolja igrača i dosudio protiv njih dva penala.

Ali ima pravde. Desna stativa poštenija je od Božića i penal nije pretvoren u zgoditak. Svejedno još 15 minuta do kraja, a «Vrapče» sa 9 igrača. Špansko je kondiciono bolje pripremljeno. Banana viče Šitum Damiru – Šicu da raširi igru i da drži loptu. Sav njegov talent dolazi do izražaja. Sam na sredini igra protiv brojčano nadmoćnijih protivnika. U obrani se gine. Tu sad nema više nikakve taktike. Ni kod jednih, ni kod drugih. Lopte se samo nabacuju pred gol «Vrapča», gdje dominira visoki Pavlek. Nema više vremena ni za što.
Ni Božić ne može više pomoći. Gosti samo uspijevaju postići gol u zadnjoj minuti iz sumnjive pozicije, i kraj. Izgubili smo 2:3. Izgubili smo bitku, ali dobili rat!

Nekoliko sekundi svi su mirni, nitko ništa još ne shvaća, a onda su svi poletjeli jedan drugom u zagrljaj. Vrapče je u Zoni. Čestitanje, suze, smijeh, ljubljenje, skandiranje, pjesma, grljenje, radost. Svi skupa, navijači, uprava i igrači spontano se skupljaju na centru igrališta, gdje nastaje ona čuvena slika zajedništava, igrača, navijača, koja sve govori. Neki su još ogorčeni na suca, ali slavlje je jače od toga. Počinje velika fešta. Groznica kvalifikacija je prošla. Vino i piva piju se na litre. Pjeva se i zabavlja. Svi su sad Vrapče. Usred slavlja Tatek i Čvoro odlaze na centar igrališta i sjedaju na prašnjavi leš. Pridružuju im se i drugi. Opet pjesma na centru i nezaboravan prizor. Tatek se penje na vrh trošne barake i pije pelinkovac kao što je i obećao. Opet mu se pridružuju i drugi i odjednom na krovu barake je oko 30 ljudi sa kanistrom od 50 litara vina. Slika za pamćenje. Zdeš, Banana, Ferata i Mirt idu u Šubićevu ulicu dati izjavu za radio. Slavlje se proteže do jutra.

Red je da predstavimo i aktere ovog uspjeha, koji su ušli u povijest «Vrapča» kao legende. «Vrapče je po drugi put u svojoj povijesti osvojilo naslov prvaka, u vrlo kratkom vremenu, a igrači koji su to ostvarili jednu jaku i stabilnu momčad koja će biti temelj daljnjih uspjeha. Mirt Ivica – Pušo, fenomenalno je branio čitavu sezonu i jedan od najzaslužnijih za uspjeh. Najbolji bekovski par u ligi Bariša – Fruk. Obojica igrači krilo – bek, igrači linije, maksimalno borbeni. Bariša niskog rasta, ali odličnog skoka, taktički odličan igrač u obrani.

Fruk, žute kose, a Žuti igrač ne može biti loš igrač, neprelazan i vrlo opasan kao drugo krilo. Par centarhalfa, kapetan Lasić i Zorbaz. Obojica osporavana u prelazu iz juniora u seniore. Sve su demantirali odličnim igrama. Lasić ponajbolji igrač Vrapča, može igrati sva mjesta u obrani. Uporan i neprelazan, odličnog skoka za svoju visinu, najbolji kad svi drugi zakažu, često i strijelac, jedini igrač koji će sa Vrapčem osvojiti sve titule.

Zorbaz Željko – Vrana požrtvavan i ozbiljan igrač koji je mnoge iznenadio dobrim igrama i postao nezamjenjiv u obrani koja je inače primila najmanje golova zahvaljujući znaju i primjeni Šantekove obrane. Vezni igrači Stubičar, Pavlek, Šitum i Petak bili su idealna kombinacija. Stubičar Ivica – Dubi, otkriće sezone, igrač koji pretrči za trojicu u svim smjerovima, Pavlek Toni – Jero, igrač s kojim je Vrapče dobilo toliko potrebnu visinu u obrani i napadu, igrač koji je trebao i treba «Vrapču».

Šitum Damir – Šic, supertalent iz Gornjeg Vrapča, igrač raznovrsnog laganog driblinga i duge lopte, velikog radijusa kretanja. Petak Damir – Liga, tehničar, majstor štopanja, njegove lopte imaju oči. Napadači: Jedvaj Miroslav – Jug, neustrašivi dečko «Vrapča». Rijetko viđena brzina i neustrašivost, Šimić Luka u punoj snazi, pravi golgeter i borac, koji se vraća i u obranu, Jantolić Joža – Jožica, koji je riješio mnoge utakmice. Tu su još Hren Nikola Nixon, bek i centarhalf odličnog udarca i centaršuta, Radušić Damir – Karas, svestrani igrač, Živičnjak Miroslav –Živac nepredvidivi dribler i Ruklić Mladen talentirani vezni igrač.
Ovdje su nabrojene sve njihove vrline. Imaju oni i mana, ali nećemo sad o tome. To će ispraviti na treningu.

Tu je naravno i uprava sa Carem, Težulatijem, Sabom, Žabčićem, Pajićem, Smrekarom, Jurakom, Kordejem i drugima te trener Jurak Miroslav Banana, sljedbenik Šantekove škole i nasljednik Jukića i Skendera. Međutim on ne želi više trenirati prvu momčad. Okreće se svojoj bioenergiji i radiesteziji, a u nogometu želi ostati samo kao veteran i pomoćnik trenera. Nikakvi nagovori ne pomažu. Šteta. A sve je radio bez dinara naknade.
Ljeto je počelo. Svi odlaze na odmor zadovoljni, ali jedva čekaju da se vrate i pripreme za Zagrebačku zonu.

T R E Ć A T I T U L A

«Vrapče» je u Zoni. Možda je već trebalo biti i ranije, ali nikad nije kasno. U sedam sezona dva ranga više, a to je pokrenulo i mnogo važnije stvari, koje su važne za klub, ali i za samo mjesto Vrapče, a to je izgradnja sportskog doma, potpuna rekonstrukcija glavnog igrališta i dovršenja pomoćnog. Treba ishoditi sve potrebne dokumente i projekte a to ne bi bilo moguće da nije bilo ljudi kao što su: Kovač Branko, Vidaković Vlado, Petrović Mirko, Jurak Miroslav, Car Mladen, Težulati Zdeslav i mnogi drugi.

Dolaze strojevi i polako nestaje staro dobro igralište s lešom po sredini.
Primiče se nogometna sezona 1986/87. Treba opet pronaći trenera prve momčadi. Između mnogih izbor pada na Vladu Babića, dosadašnjeg trenera «Metalca» iz Kustošije, inače poznatog golmana zagrebačkih terena.

Od igrača vraća se Ico Toplak iz «Jedinstva» Jankomir nakon niz peripetija. Neki ljudi iz uprave «Jedinstva» zamjerili su «Vrapču» na tom potezu, ali treba reći da je to u prvom redu bila Toplakova želja., jer on je ipak dijete «Vrapča», a u «Jedinstvu» nije mogao ni blizu prvom sastavu. Istina je da je od «Jedinstava» dobio posao, ali igrački je bio zanemaren i kao nogometaš je propadao. Također treba znati da «Vrapče» nikad nijednom igraču nije napravilo smetnje, ako je želio otići u drugi klub, pa su tako mnogi iz «Vrapča» otišli u «Jedinstvo» bez problema i ne bi smjelo biti razloga za ljutnju.

Došao je i Mlinarić Zoran odličan svestrani igrač i borac. Vratio se nakon bolesti i Dinko Matovina. Htio je doći i Damir Mužek veliki prijatelj i talent iz Donjeg Vrapča inače igrač «Španskog». Bio je i na probi u Dinamu gdje nisu imali sluha, kao i obično kad su u pitanju talenti zagrebačkog podneblja.

Draži su im igrači sumnjivog kvaliteta, stotinama kilometara udaljenih od Zagreba. Ili je u pitanju nešto drugo?

Kažemo htio je doći u Vrapče nakon mnogo godina provedenih u Španskom, ali je rukovodstvo njegova kluba obećalo da će ga pustiti nakon jesenskog dijela jer im sada treba.

Međutim neki ugledni ljudi dato obećanje nisu izvršili, neki ugledni ljudi pogazili su datu riječ, potvrdili da neke priče iz kvalifikacija nisu bez osnova, potvrdili da ne razumiju što je to fair play u sportu, zbog čega su se pogoršali odnosi Vrapče – Špansko. Od ostalih igrača ostala je cijela klapa na okupu od prošle godine, svi su iskusniji za jednu sezonu, a to je najveće pojačanje. Tu su: Mirt, Bariša, Fruk, Lasić, Zorbaz, Pavlek, Stubičar, Jantolić, Šimić, Jedvaj, Hren, Bregović, Živičnjak, Ruklić, Babić, Bešlić, Jakopović, Hržić…..

Trenira se na novom pomoćnom igralištu koje je non – stop opterećeno jer na njemu treniraju veterani, seniori, juniori i pioniri Vrapča i Šparte, koja je usput budi rečeno bila samo promatrač, dok se sve to izgrađivalo. Inače uprava Vrapča i dalje uporno inicira sastanke sa Špartom i eventualnu fuziju, ili neko drugo rješenje. Osim toga većina malobrojnih Špartinih igrača i funkcionera su samo u prolazu i briga njih kako će sutra izgledati sportski centar Vrapča.

U restoranu «Bologna» organizira se « Vrapčanska noć».
Kao gosti nastupaju poznati estradni glumci i pjevači, kao što su Vera Svoboda, Martin Sagner – Dudek, Drago Bahun – Kerempuh, Edo Peročević i poznati instrumentalni ansambli. Tu je uvijek prisutna interesantna tombola i zabava do jutra.

Prva takva zabava održana je u prostorijama dvorane Mjesne zajednice Vrapče, a pamti se ona održana u dvorani RIS-a kad su igrači sa upravom bili organizatori i konobari i kad je naročito došla do izražaja sjedinjenost navijača i igrača, a to u mnogome objašnjava fenomen «Vrapča».

Glavno igralište je rekonstruirano i sad samo treba čekati godinu dana da ojača trava i da se napravi sportski dom. Svi projekti su gotovi i to su zadnji dani drvene barake.
U zimskoj pauzi igraju se razni dvoranski turniri i momčad «Vrapča» opet kao i lani ulazi među 32 najbolje momčadi u popularnoj «Kutiji šibica».

U prelaznom roku nažalost odlazi Šimić Luka natrag u «Slobodu» jer zbog obiteljskih razloga ne može redovito trenirati ni igrati. «Tko tebe kamenom ti njega kruhom», ovog puta je došla do punog izražaja, jer je Luka od »Vrapča» dobio istupnicu bez problema sa željom za sve najbolje i porukom da je uvijek rado viđen u Vrapču. Valjda su se neki ljudi u «Slobodi» nakon toga zacrvenjeli.

Došao je iz «Ponikvi» vrlo dobar napadač Bobek Daniel, a iz juniora talentirani i lucidni vezni igrač Berišić Bernard, Šitumov prijatelj iz Gornjeg Vrapča.
Juniore inače vodi Mesić Davor – Cajo strogi, ali dobar trener, mogli bi reći nasljednik Zrinski Miljenka, nekad vrlo popularnog, ali super strogog trenera juniora.
Pionire vodi Levak Josip, također nekadašnji igrač, potpuno na volonterskoj bazi, a ima problema jer je pionira sve više i više.

Od dolaska Mužek Damira opet ništa, jer još uvijek na čelu «Španskog» sjede isti ljudi.
Iz protesta ne igra više za «Špansko» nego trenira s Vrapčem.

Dok je za seniore pola prvenstva gotovo, veterani su svoje prvenstvo završili. S obzirom da im je to prvo takvo natjecanje i na njihovo nogometno iskustvo na velikom terenu, plasman pri dnu tablice nije razočarenje. Glavno da nisu zadnji. Da su možda više koristili svog najboljeg strijelca druga predsjednika centarfora s brojem 9 na leđima, Vladu Vidakovića, bolje bi prošli. Sada se pojačavaju s golmanom Matijević Franom i Jurak Miroslavom – Bananom koji se vraća iz veterana «Jedinstva» Jankomir gdje je napustio dobru klapu i proveo mnogo ugodnih trenutaka. Ali krv nije voda. Dolaze još Varga Vlado, Igrec Branko i Milašin Želimir. To je veća sada solidna momčad.

Konačno je ispunjena dugogodišnja želja da momčad jednom ide na pripreme izvan Zagreba. Izabran je hotel «Lišanj» u Novom Vinodolskom. Veselju nije bilo kraja, jer većina igrača nikad nije tako nešto okusila, ali bez daljnjega to su zaslužili jer su već tri polusezone za redom prvaci i k tome još i pobjednici kvalifikacija. Putovalo se vlakom i autobusom, a vođa puta bio je Zdeslav Težulati – Zdeš. Smještaj je bio odličan, hrane dovoljno, cijene pristupačne, tako da su svi bili zadovoljni. Treniralo se ujutro i popodne tri puta dnevno plus utakmice. Zabave nije nedostajalo uz uobičajene međusobne šaljive podvale. Prijateljstvo se tu još više produbilo, a da je to prava klapa i klub, uvjerili su se gosti i osoblje hotela, kad su dečki priredili neviđeni show uz pjesmu i ples i uz odobravanje svih prisutnih. Igrače su posjetili i članovi uprave Car i Smrekar, pa se tih dana malo duže čulo i veselilo. Bilo je tu i mamurluka, ali to je sastavni dio svega toga, međutim radilo se puno i pošteno, tako da sa tih priprema svi nose ugodne uspomene.

Počinje drugi dio prvenstva. Sad će biti mnogo teže, jer svi imaju veći motiv protiv prvaka. Prva utakmica protiv «Save» kod «kuće», svi očekuju dva boda i puno golova, ali ništa od toga. Berišić Bernard – Bers u 13. minuti prije kraja postiže izjednačenje 1:1 i spašava čast u zadnji čas.

Druga utakmica u Kerestincu protiv «TOP»-a zadnjeg na tablici i nakon slabe igre poraz od 2:0. Tako lošem startu nitko se nije nadao. Mnogi strahuju da unatoč velikoj bodovnoj prednosti «Vrapče» neće obraniti naslov prvaka. Kod kuće protiv prvaka «Maksimira» Ico Toplak četiri minute prije kraja postiže 2:1 i tako dva boda zasjenjuju slabu igru. Ali važno je pobijediti i kad igraš slabo. U derbiju u Velikoj Mlaki protiv «Napretka» odlična igra u prvom poluvremenu i vodstvo od 2:0 za Vrapče, ali u poluvremenu sudac jedva izvlači živu glavu, te pod tim dojmom i sudi drugo poluvrijeme i dvije minute prije kraja penal za domaće i 3:2 za njih. Badava su sve žalbe, bodovi su otišli u nepovrat.

Da stvar bude gora kod kuće se igra samo 0:0 sa «Jedinstvom» iz Dugog Sela. Sad su se pratioci «Metalac» i «Bistra» opasno približili, a «Vrapče» mora na neugodno gostovanje «Borcu» u Vukovinu. Nakon loše igre i velike grubosti domaćina Ico Toplak i džoker Dinko Matovina donose preokret i pobjedu od 2:1.

Vrlo važna dva boda i ponovno postignut moral bili su najvažniji u tom trenutku. Kod kuće je pobijeđen «Rudeš» sa 2:1, ali ponovno igra u grču. Navala propušta previše šansi. Važan bod osvojen je u Laduču protiv «Crvene Zvijezde» gdje je 1:1 u posljednjoj minuti izjednačio kapetan Lasić. Sad je naslov jako blizu. Potrebna su samo dva boda iz pet utakmica. Ponovno smo domaćini, ali sad na igralištu «Metalca» u Kustošiji, jer igralište «Ponikvi» ide u rekonstrukciju zbog Univerzijade.

Protivnik je momčad «Lučkog» koja se bori za opstanak i nakon niza propuštenih šansi Vrapča, gosti vode u poluvremenu sa 1:0. Trener Babić u kabini očitava vatrenu lekciju igračima i nakon toga slijedi neviđen tempo i presing, što normalno odmah rezultira golovima Matovine i Bobeka. 2:1 pobjeda i kraj. Ori se pjesma navijača:

«Još jedan gol, još boda dva, još jedna pobjeda našeg Vrapča!»

To jest još jedna pobjeda, ali pobjeda koja znači i naslov prvaka. «Vrapče» je prvak «Zagrebačke Zone», opet četiri kola prije kraja prvenstva. Uvjerljivo i potpuno zasluženo. U osam sezona «Vrapče» već treći puta osvaja prvenstvo. To više nije slučajno. To je uspjeh koji svakako treba pozdraviti.
Ali opet ono ali , da li će biti kvalifikacija ili neće? Prošle godine ih nije bilo. Ove godine, tko zna. Prvenstvo traje još samo četiri kola.

U međuvremenu se opet odlazi u Brinje na tradicionalni turnir «Borca». Kao pojačanje ide i nesuđeni Vrapčanac Damir Mužek. Igra se previše komotno, ali turnir je opet osvojen, što je opet dobar predznak za moguće kvalifikacije. Preostale prvenstvene utakmice protiv «Bistre», «Novog Zagreba», «Bratstva» i «Metalca» igraju se bez motiva i za odrađivanje kartona.

Veterani «Vrapča» za to vrijeme završavaju polusezonu na prvom mjestu u svojoj ligi. Sad su već bolje organizirani i igrački jači. Direktni konkurenti «Crvena Zvijezda» iz Laduča i «BSK» iz Brdovca pobijeđeni su na njihovom terenu. Kuju se veliki planovi. Ipak je to neočekivani uspjeh, međutim to je sa već dobra klapa. Veterani odlaze nakon prvenstva u Pirovac, gdje uz pravu atmosferu začinjenu dobrim jelom i pićem, uspješno igraju utakmice.

Seniori za to vrijeme iščekuju što će biti s kvalifikacijama. I u posljednji čas je odlučeno. «Vrapče» mora igrati kvalifikacije sa «Zenitom» iz Kumrovca.
Prvu utakmicu «Vrapče» je domaćin. Ponovno se traži igralište. Ususret nam izlazi NK «Prečko», gdje se sve sprema za prvu utakmicu. Trener Babić pun je problema. Matovina ima crveni karton, Jedvaj i Bariša su povrijeđeni, Šitum je otišao u JNA.

Došao je dan utakmice 31.05.1987. Vrijeme i teren odlični za igru. Navijači jednog i drugog kluba oboružani sa navijačkim rekvizitima. Domaći naravno brojniji. Mnogo je i neutralnih znatiželjnika sa strane. Iskusna sudačka trojka Cvitković, Šumić, Galeković i utakmica počinje. U redovima «Zenita» dvojica bivših igrača «Vrapča», Pisk i Jambrošić te Cvetko Nino, inače mještanin Vrapča. Od prve minute «Vrapče» je bolje, stvaraju se šanse, te je Toplak Ico u 25. minuti sproveo loptu u mrežu i 1:0. Svima se čini da će biti još golova u mreži «Zenita», ali ništa od toga. Stvaraju se šanse , ali gola nema. Sva je sreća da je obrana u standardnoj formi, tako da gosti stvaraju samo jednu šansu i tako završava susret. Pobjeda je pobjeda, ali da li je dovoljna za uzvrat. Kumrovčani su zadovoljni sigurni su da će na svom terenu nadoknaditi prednost.

Tjedan dana kasnije u Kumrovcu na prekrasnom stadionu i odličnom travnatom terenu, po pravom ljetnom vremenu igrala se uzvratna utakmica. Sva sreća Bariša je ozdravio, ali Jedvaj ne može. Mora na operaciju koljena, ali neozbiljni Stubičar – Dubi, dolazi na utakmicu direktno sa sunčanja i kupanja. Trener Babić je izvan sebe zbog toga, ali ga ipak stavlja u momčad.
I odmah u početku šok za domaće. Navijači Vrapča su brojniji i daleko glasniji i organiziraniji. Takve navijače rijetko se gdje vidjelo. Odjekivalo je po cijelom Kumrovcu, a domaći navijači ostali su ušutkani pred pravom provalom različitih pjesama, skandiranja i pljeskanja. Ali zato su domaći igrači navalili od prve minute, no obrana «Vrapča» opet je u standardnoj formi i prolaza nema. «Zenit» stalno napada i time daje mogućnost da dođe do izražaja najjače oružje «Vrapčja» a to je kontranapad. I upravo ta taktika urodila je plodom. U 33. minuti bijeg Toplaka i Bobek postavlja 1:0. Minutu kasnije repriza i 2:0. To se više ne stiže. Navijači Vrapča su u transu. Svi se vesele ali još ne znaju da treba igrati dvostruke kvalifikacije. Ali sada Vrapče već ima veliko iskustvo u kvalifikacijama. I što je najvažnije ima pobjedonosni duh.

Nema vremena za slavlje. Treba se pripremiti za drugog protivnika u kvalifikacijama ali je momčad iz ranga više, iz regije osmoplasirano «Trnje», uvijek nezgodna momčad. Prva utakmica igra se u Trnju. Oblačno vrijeme s kišom. Bit će teško. Prisutna je i trema. No opet su tu navijači «Vrapča». Atmosfera je kao kod kuće. Sudačka trojka prvoligaška: Lipovac, Bezjak, Šumić.

Utakmica počinje, Vrapče opet čeka na kontranapade iz kojih propuštaju dvije stopostotne šanse. Da je Jožica Jantolić u jesenskoj formi ne bi bilo problema. Ipak u 35. minuti Mlinarić Zoran postiže 1:0 i tako završava prvo poluvrijeme. Drugo poluvrijeme, opet protiče u znaku «Vrapča» i u 56. minutu Bregović Darko povisuje na 2:0. Nakon toga redaju se šanse za 3:0, ali jedna neopreznost u obrani i «Trnje» pred kraj utakmice smanjuje na 2:1. Tako završava utakmica. Opet radost i veselje iako ostaje uzvratni susret.

Revanš se igra na igralištu «Prečkog» 28.06.1987. Vrijeme sunčano i vrlo ugodno. Ambijent je već takav kao da je sve gotovo u korist «Vrapča», a to nije dobro. Trener Vlado Babić ima problema s igračima zbog povreda. Sudačka trojka ista kao u Trnju. Gosti moraju ići na sve ili ništa. Treba izdržati još samo ovu utakmicu. Vrapču je neodlučno dovoljno. Skupilo se mnogo gledalaca. To je motiv za jedne i druge. Utakmica počinje i odmah se vidjelo da je Vrapče opasnije pred golom. Međutim Trnjani vezu i drže sredinu terena pod svojom kontrolom. U takvoj igri protiče cijela utakmica. Živci su sve tanji . Nema gola. Strah je sve veći da se slučajno ne primi gol. Srećom obrana na čelu s kapetanom Lasićem sve opasnosti na vrijeme otklanja. Da stvar bude gora Mlinarić se povrijedio, a prava zamjene nema više. Igra se s deset igrača. «Trnje» navaljuje, ali Lasić i Mirt sve stišavaju. U kontranapadima «Vrapče» promašuje nekoliko zrelih šansi i u tom tempu završava utakmica. Rezultat 0:0. Gotovo je, gotovo! Vrapče je prvak Zagrebačke Zone, za sezonu 1986/87. i pobjednik dvostrukih kvalifikacija za Regiju, a da nijedna utakmica nije odigrana na domaćem igralištu u Vrapču. Nevjerojatan uspjeh. Neki govore da još nije gotovo, jer treba igrati i treće kvalifikacije sa Ponikvama, ali nitko u to ne vjeruje.

Kasnije se pokazalo da je to bilo vrlo blizu ostvarenja.

U Vrapču prava fešta. Svi dolaze da čestitaju. «Vrapče» je u Regiji. Nakon samo osam sezona otišlo se tri ranga više. Red je da predstavimo i igrače najvažnije tvorce tog uspjeha, ali to su opet uglavnom junaci iz prošle godine.

Mirt Ivica – Pušo, izvanredan golman kad redovito trenira. U važnim utakmicama redovito među najboljima. Bekovski par, zna se: Bariša Zlatko – Bara i Fruk Miljenko – Moljac ponovno su najbolji par i u Zoni. Dva centarhalfa Lasić Milan kapetan momčadi, sada i najtrofejniji igrač u povijesti «Vrapča» najbolji kada svi drugi zataje i Zorbaz Željko – Vrana igrač boem koji je nakon utakmice uvijek najzmazaniji, dokazali su da uz ostale da sada i u protekle dvije godine znaju igrati odličan sistem obrane, pa nije čudo da već nekoliko godina obrana «Vrapča» prima najmanje golova u natjecanju. Pavlek Toni – Jaro, vrlo zahvalan igrač, ali prije svega duša od čovjeka; Stubičar Ivica – Dubi, neumorni maratonac; Šitum Damir – Šic, mladi talent lucidnog driblinga. Matovina Dinko, gol igrač iz drugog plana. Mlinarić Zoran, svestrani igrač, borac i znalac i Berišić Bernard – Bers, junior izvanrednog baratanja s loptom najčešće su držali sredinu terena. U napadu Jedvaj Miroslav – Jug, nezadrživi napadač, kad je u prvoj formi; Jantolić Jožica, nerješiva zagonetka za sve obrane u jesenskom dijelu, Toplak Ivica – Ico i golgeter Šimić Luka, vrlo upotrebljiv igrač; Bobek Danijel, raznovrstan napadač i gol igrač. Tu je još Hren Nikola – Nixon, dobar obrambeni igrač koji nažalost zbog posla nije mogao redovito trenirati i Bregović Darko, igrač vrlo dobrih mogućnosti ali često povrijeđen.

To su igrači koji su iznijeli glavni teret u sezoni 1986/87. , ali bili su tu još golman Jakopović Ivica – Pajo, Bešlić Davorko te igrači Prišlin Zoran, Babić Deni, Živičnjk Miroslav, Hržić Siniša, Ruklić Mladen, Metelko Zdravko i Primorac Zoran.
Svakako treba istaći i trenera Babić Vladu, koji je inzistirao na tri treninga tjedno što je bila novina za «Vrapče» i pokazalo se korisnim, kod njega su gotovo svi igrači dobili priliku, a neki su je i iskoristili.
Pomogao mu je Miroslav Jurak – Banana, a sve to pratili su fanatici iz uprave: Car, Sabo, Težulati, Žabčić, Vidaković Vlado i Marijan, Jurak Zvonko, Pajić, Smrekar i drugi te normalno vjerni navijači «Vrapča» bez kojih se ne može zamisliti ovaj klub.

N A S T A V A K U S P J E H A

Dolazi sezona 1987/88. «Vrapče» se natječe, sada već u Regionalnoj nogometnoj ligi – Jug. Novo igralište je već gotovo. Trava se zeleni, treba je samo dalje njegovati. I ograda oko igrališta je gotova. Tada dolazi jedan tužan, ali ujedno i radostan trenutak. Nakon mnogo godina ruši se stara baraka, «majka» mnogih sportaša u Vrapču. U radnim akcijama pod vodstvom Jurak Zvonka ruše je svi, i pioniri, i juniori, i seniori i oni koji su je i dogradili. Ali nema mjesta za tugu. Ovdje će napokon biti izgrađen pravi sportski dom koji ova sredina odavno zaslužuje.

Sve stvari i svlačionice sele u par kontejnera. Uvjeti su loši, ali nitko se ne žali, radilo se i u lošijim uvjetima, ali sada svi imaju razumijevanja za poteškoće. Dolazi do promjena u igračkom kadru, ali jezgra igrača ostaje na okupu i to je svakako najbolje pojačanje za klub. Nažalost odlaze Jantolić Jožica i Bobek Danijel. Dva izvanredna napadača. «Vrapče» ih pušta bez ikakvih komplikacija. Mnogi se začuđeni, ali politika «Vrapča» se zna. Dečki bi vrlo rado ostali, ali zbog radnih obveza moraju napustiti klub. Svejedno ostaju «naši».

Međutim u klub dolazi značajno pojačanje. Posredstvom Nixona – Hren Nikole, u klub dolazi Blažinčić Mladen igrač «Zagreba», koji je okusio i prvoligaške vode, a sada je postao vrapčanski zet u Jačkovini. Dolazi Mužek Damir igrač velikih mogućnosti iz «Španskog» a rukovodstvo na čelu s predsjednikom ponovno gazi datu riječ i ne izdaje Mužeku istupnicu pa mora pauzirati prvih osam kola. Ali od tih ljudi već smo naučeni na niske udarce, pa ih takvi potezi usrećuju, valjda su sad zadovoljni. Tu je Vitko Ivica odličan na svim mjestima u obarani kojem je dosta igranja u preprofesionaliziranome «Samoboru» čija ga uprava također ne pušta u «Vrapče». Prije prelaznog roka. Došao je i Lekšić Drago – Miler, vrlo opasan ljevokrilni napadač «Ponikvi», a s njim i Vidiček Ivica, perspektivni vezni igrač. Vratio se i Pisk Željko iz «Zenita», istina s malo više kilograma, ali još uvijek vrlo dobar igrač. Uz Mirta, Barišu, Fruka, Lasića, Zorbaza, Pavleka, Stubičara, Toplaka, Matovinu, Berišića, Hrena, Jedvaja, Petaka, Bregovića, Mlinarića, Prišlina, Bešlića i druge, sad je to već vrlo jaka momčad koja se u Regiji može boriti za sam vrh.

Zbog tih prelaza bilo je mnogo galame, a Sabo Zlatko –Tatek, samo cvate jer je većinu igrača on doveo. Međutim malo tko vjeruje da su ti igrači došli potpuno badava iz čiste simpatije i blizine stanovanja. Bilo je i igrača «zvjezdica» zagrebačkog nogometa koji su nudili svoje usluge, ali kad im je rečeno da će dobivati isto što i drugi igrači, a to znači ništa osim sendviča, soka , pive i koje dobre zabavljačke večere, brzo su odustali.

Trener je i dalje Vlado Babić, koji sprovodi jake pripreme, ali s obzirom na ljeto i godišnje odmore svi igrači ne treniraju redovito.

Međutim, na prijateljskim utakmicama vidi se da je to već momčad sa određenom kvalitetom koja ne dozvoljava da se recimo slabija momčad provuče bez poraza.

Ipak Babić nije bez problema. Mužek mora pauzirati osam kola, Jedvaj je povrijeđen, Bariša nije prošao pripreme, Pisk nema pravo nastupa, Vidiček odrađuje kartone, Lekšić mora operirati koljeno, Pavlek ne može trenirati, a prvo kolo dolazi i najveći favorit je «PIK» Vrbovec.
Početak je strahovit i ubrzo je 2:0 golovima Toplaka i Blažinčića. Još par povoljnih šansi i onda neobjašnjiv pad u igri. Gosti to koriste, smanjuju na 2:1 i opasno prijete. U drugom poluvremenu ponovno nalet «Vrapča» i penal za domaće. Gosti nezadovoljni udaraju sudca i prekid. Zadovoljstvo. Prvi nastup, prva pobjeda protiv direktnog rivala. U Trnju drugo kolo, dobra igra prvo poluvrijeme i 0:0, ali u drugom «Trnje» vraća dva gola iz kvalifikacija i čistih 3:0 za njih u ravnopravnoj igri. Šteta!

Kod kuće golom Blažinčića pobijeđena je «Sloga» iz Odre, a u Karlovcu protiv «Ivo Lola Ribar»-a, domaćin u posljednjoj minuti poravnava na 1:1. Greška koja se ne smije ponoviti. Ali zato kod kuće «Tehničar» dobiva porciju od sedam komada. I tada slijedi drugi veliki derbi protiv «TPK» na njihovom terenu. Po Zagrebu se priča da će «Vrapče» konačno «popušiti» pet komada. Ali ništa od toga. «Vrapče – express» protutnjalo je Pešćenicom pobjedom od 3:1, uz izvanrednu igru cijele momčadi i hat- trikom Toplaka koji cijelu jesen igra u briljantnoj formi. Slijedi nakon mnogo godina lokalni derbi protiv «Ponikvi». Opet padaju teške oklade, a «Vrapče» nastavlja seriju. Odlična igra, «Ponikve» su deklasirane i čistih 3:0 uz «osvetu» Nikice Vidičeka koji svom bivšem klubu daje dva gola, a jednog postiže Toplak. «Vrapče» sad vodi na tablici, a to su i igre koje ohrabruju iako je momčad nekompletna.

U Gospić putuje mnogo navijača, a iz Pirovca dolaze u pomoć i veterani koji su tamo na kratkom izletu nakon katastrofalnog nastavka u svojem prvenstvu i olako prepuštenog prvenstva.

Utakmica je teška, igra se dosta slabo, ali sve spašava kandidat za veterane Lasić, koji zaustavlja sve napade domaćih. Utakmica završava 0:0 što je najpravednije. Kod kuće protiv «Jedinstva» iz Dvora na Uni konačno pravo nastupa stječe Damir Mužek, te u pobjedi od 5:0 sudjeluje sa čak tri data gola.

U derbiju protiv «Chromosa» nekoliko krupnih grešaka glavnog suca na štetu «Vrapča», a i slaba igra i to je poraz od 2:0, koji je odmah nadoknađen kod kuće u susretu s «Petrovom Gorom».

Tada slijedi jedna od najvažnijih utakmica u sezoni. Gostuje se u Jastrebarskom protiv odlične «Jaske». Utakmica kasni više od pola sata zbog guste magle, a nakon početka domaći silovito navaljuju i nakon greške u obrani vode sa 1:0. Ali tada cijela momčad «Vrapča» počinje vrlo dobro igrati i povratnik u momčad «Vrapča» Pisk Željko, s dva pogotka glavom preokreće rezultat u vodstvo od 2:1. U drugom dijelu «Jaska» ima laganu premoć u sredini terena , ali bez ijedne šanse, dok «Vrapče» sa svojim najjačim oružjem kontranapadom potpuno razbija domaću obranu i promašuje tri stopostotne šanse, da bi na kraju u 73. minuti, sudac bio primoran dosuditi penal za «Vrapče» nakon što je domaći bek pokosio Blažinčića, kad se spremao pucati u prazan gol. Nekoliko trenutaka vlada mir jer je svima jasno da je to klasičan jedanaesterac, ali onda ipak počinju prigovaranja i natezanja suca, koji bježi prema klupama za rezervne igrače, gdje ga fizički napadaju domaći igrači i funkcioneri i sudac svira prekid utakmice. Publika je manje više mirna, jer svi koji su gledali tu utakmicu, vidjeli su zasluženu pobjedu «Vrapča», a napad na suca od strane domaćina je bio samo odraz vlastite nemoći.

Kod kuće je pobijeđen «BSK» iz Budaševa sa 3:1, a na teškom gostovanju u Bobovcu protiv «Mladosti» golom Piska osvojena su dva boda na blatnjavom i snježnom terenu.

Protiv «Pounja» pobjeda od 3:1 gdje Blažinčić potvrđuje da je najbolji strijelac u momčadi i da je «Vrapče» nepobjedivo na svojem terenu. Prije zadnjeg kola pred gostovanjem u «Končaru», «Vrapče» je prvo s dva boda prednosti pred «PIK»-om i dovoljno je neodlučan da bi se peti puta za redom osvojio naslov za polusezonu. Ali ipak ne. Vrlo težak teret, veliko htijenje «Končara» u borbi za opstanak i previše loših igrača u toj utakmici uz kiks-gol, dovoljni su tek za poraz od 1:0 i drugo mjesto na tablici sa istim brojem bodova, ali slabijom gol- razlikom.

Ipak i to je izvanredan uspjeh, premašen je čak i plan osvojenih bodova.

Možda je važnije da je izgradnja sportskog doma već na pola puta te da je dan useljenja blizu. Armija navijača se još više povećala pa sad na utakmice dolaze i oni koji su davno rekli zbogom nogometu u Vrapču. Znatno je proširen rad mlađih kategorija, što je temelj jednog dobrog kluba, a povećao se i broj veterana koji su nesretno prokockali svoje prvenstvo, ali sad ih ima za tri momčadi i veliki su oslonac kluba.

Nažalost klub mora napustiti zbog prirode posla Hren Nikola – Nixon, koji odlazi u Končar s dva osvojena prvenstva u dresu «Vrapča».

Iz Ponikvi dolazi njihov dugogodišnji kapetan i jedan od najboljih igrača, inače stanovnik Vrapča, Glasnović Zlatko – Zaja.

Uprava također pojačava svoje redove i kvalitet rada. Nepredvidivi i hiroviti, ali uspješni predsjednik «Vrapča» Car Mladen- Čvoro žali se zbog poslovnih obveza odmoriti od rada u klubu, ali sveto pravilo kluba: «Klub je iznad svega i svih», koje je baš on nametnuo, ne dozvoljava mu odmor, nego postaje potpredsjednikom zajedno sa Vidaković Vladom, dok je za predsjednika izabran Milan Lončarić istaknuti društveno – politički i privredni radnik. Tajnik je i dalje nezamjenjivi i ažurni Zdeslav Težulati a blagajnik Žabčić Zlatko. U upravi su još Šimunović, Fruk, Marić, Jurak Z., Jurak M., Kordej, Antoljak, Milinović, Vidaković M., Barbarić, Sabo i Klemen.

Sve je to odlučeno na Izbornoj skupštini održanoj početkom 1988. godine u dvorani Mjesne zajednice Vrapče, koja je bila premala da primi sve prisutne, a tako je rekao jedan od uzvanika na Skupštini, toliko ljudi i objašnjava i uspjeh «Vrapča».

Zimska pauza iskorištena je za igranje malog nogometa u dvorani, a zatim je gotovo kompletna momčad otišla, treba opet reći vlastitim prijevozom na pripreme u Medulin, gdje je odigrala par odličnih utakmica i postigla zapažene rezultate sa istaknutim drugoligašima. I opet je tu bilo raznih veselih dogodovština sa veselom završnom večerom igrača i dijela uprave koji su tu vršili prijevoz igrača i boravili na vlastiti trošak, ali mora se priznati da su igrači dobro i disciplinirano radili.

Predstoji nastavak prvenstva i velika borba za prvo mjesto sa nekoliko jakih klubova. Svi se nadaju, pa tako i «Vrapče», koje u pripremnom periodu na prijateljskim utakmicama igra vrlo dobro i postiže zapažene rezultate.

A prva utakmica u nastavku prvenstva i odmah derbi sezone «PIK» – «Vrapče» u Dugom Selu. Veliko zanimanje za utakmicu i optimizam s jedne i druge strane. Velik broj navijača «Vrapča», došao je na utakmicu autobusom i automobilom. Tu je čak i muzika iz Gornjeg Vrapča.
Međutim, trener Babić nije bez problema. Damir Mužek vuče neugodnu ozljedu noge što je itekakav hendikep za «Vrapče».

Uglavnom, u izjednačenoj igri kapetan Lasić je teže ozlijeđen, a nakon toga «PIK» postiže vodstvo krajem poluvremena.

U drugom poluvremenu opet ista igra, a onda 20 minuta pred kraj konačno «Vrapče» počinje igrati i nakon prodora Stubičara dosuđen je penal na Blažinčiću kojeg Vitko realizira i to je 1:1. Napadi «Vrapča» i dalje traju, «PIK» se sada brani i kad su se već svi pomirili sa podjelom bodova, nepotreban korner za «PIK» kojeg izvodi njihov najbolji igrač Majcen, inače majstor za takve udarce, smušenost obrane «Vrapča» i 2:1 za «PIK».
Kakav šok! U zadnjoj minuti .

Neki igrači Vrapča plaču, ali pomoći nema.

To je sport i tko želi u njemu biti, mora biti spreman, da prihvati i njegovu lošiju stranu.
Poraz je teško pao većini uprave, pa slijedeće dane nastaju mučne scene u klubu i oko njega, napadi na igrače i trenera, trebalo je ovo i ono, zašto je igrao ovaj, a ne onaj i sve ostalo kako to već ide nakon poraza.

Ipak par dana nakon svega svi su opet jedinstveni, da se treba sportski boriti do kraja, jer «PIK» bježi samo dva boda, a prvenstvo je dugo.

U takvoj atmosferi pobijeđeno je «Trnje» sa 2:0 golovima Vitka, a na slijedećoj utakmici sa «Slogom» u Odri gdje rijetko tko izvuče bod i cijele noge, u jednoj vrlo gruboj utakmici, vodilo se golom Blažinčića do pred sam kraj utakmice, kad su domaći nakon greške obrane «Vrapča» izjednačili.

Šteta opet je gol primljen u zadnjim minutama utakmice. Kod kuće tek u dvadeset minuta pobijeđen je «Ivo Lola Ribar» iz Karlovca sa 3:0 golovima Glasnovića, Vidičeka i Vitka.
Tada slijedi velikih derbi sa TPK.

Mimo svih očekivanja gosti su puno bolji u prvom poluvremenu i pravo je čudo kako su postigli samo jedan gol.

U nastavku druga slika i najbolja igra «Vrapča» u sezoni. Golovima Blažinčića, Matovine i Toplaka rezultat je preokrenut na 3:1, nakon što su tjedan dana kasnije pobijeđene pomlađene «Ponikve» golom njihovog bivšeg kapetana, a sada igrača «Vrapčja» Glasnovića, «Vrapče» je ponovno zasjelo na vrh tabele, jer je PIK neočekivano izgubio na svom terenu. Sa 3:0 od «Končara».

Pobijeđen je i «Gospić» sa 1:0 golom Vidičeka u slaboj igri, a na vrlo teškom gostovanju u Dvoru na Uni čista pobjeda od 3:0 golovima Vitka, Toplaka i Prišlina.
Sad je već prednost od pet bodova pred drugoplasiranim «PIK»-om ali sve je to prividno jer «PIK» ima manje odigranih utakmica.

Svejedno u «Vrapču» se već pomalo slavi, ali i dalje postoji neka napetost i nezadovoljstvo unutar kluba u vezi igre momčadi, forsiranja nekih igrača, sposobnost trenera, pitanje igrališta i dovršenja sportskog doma itd.
Činjenica je bila da «Vrapče» već dvije godine ne igra na domaćem terenu, da se treninzi odvijaju u više nego lošim uvjetima, da igrači na čuđenje ostalih igraju bez dinara naknade, što mnogi nikad neće vjerovati, da je sportski dom već odavno mogao biti dovršen, da nema novaca i tako dalje, ali je isto tako činjenica , da baš u teškim trenucima treba pokazati pripadnost klubu.

Unatoč sitnim čarkama i podbadanjima, veselja i optimizma ne nedostaje , a poseban ton daju neuništivi veterani, koji u ovoj sezoni ponovno jurišaju na prvo mjesto. Tu su Matijević, braća Šuler, braća Vidaković, Čižmešija, Barbarić. Varga, Jurak, Smrekar, Vrbanek, Sabljak, Cvitković, Husinec, Momčilović, Karapanđa, Igrec, Magnabosca, Radušić te pojačanje Čuk i Milanović, koji zbog povreda malo igraju.

Ipak igraju na kraju prvog dijela prvenstva veterani, dijele prvo mjesto sa napomenom selektora Jakoba Šulera, da prvi ne smiju biti jer bi se onda plasirali u prvu ligu, a tamo bi se stariji veterani manje naigrali.

U međuvremenu, veterani su usred prvenstva opet imali pripreme u Pirovcu, gdje je selektor Jakob ugovorio nekoliko utakmica, ali ni jedna nije odigrana, jer su pripreme previše «izmorile» veterane.

Nakon Prvog maja prvenstvo je nastavljeno pobjedom nad «Chromosom» golovima Mužeka i Blažinčića, a zatim u Vojniću samo 0:0 protiv «Petrove Gore».
Domaćin je igrao vrlo oštro, ali je «Vrapče» ipak trebalo svoju prednost u kvaliteti uz malo više htijenja pretvoriti u pobjedu.

U susretu sa vrlo dobrom «Jaskom», gosti vode početkom drugog poluvremena sa 1:0, no ipak uz veliko zalaganje Blažinčić i Mlinarić donose pobjedu od 2:1. Teška utakmica u kojoj je isključen Vidiček, jedan od najboljih igrača u ovoj sezoni. Da stvar bude još gora kažnjen je tako, da nema pravo igrati do kraja prvenstva.

U Budaševu protiv «BSK» briljira Vitko, koji daje dva gola, a Stubičar, Prišlin i Mužek postižu visoku pobjedu od 5:2, koja je mogla biti izražajnija, da nije bilo neozbiljnosti.
Sada su još tri utakmice do kraja prvenstva, od toga dvije kod kuće, a potrebno je pet bodova. Sve izgleda , da neće biti problema. Dolazi «Mladost» iz Bobovca. Nema trenera Babića, koji je na službenom putu i kažnjenih Vidičeka, Bariše i Pavleka, ali svi govore da neće biti problema. Prvenstvo je naše. Počinje naletom «Vrapča» nakon kojih sudac ne sudi očigledan penal na Blažinčiću. Ali svi misle ima vremena. Ima, ali za goste! U 35. minuti slobodan udarac za goste i 0:1. U 36 . minuti kiks obrane i 0:2. Što sad? Panika na sve strane. Tome se nitko nije nadao, pa ni sami gosti, koji igraju najbolju utakmicu sezone. U drugom dijelu uragan na gol «Mladosti», lopta se šeće po gol crti, udara u stative, ali u gol neće.

Dapače, iz jedne kontre gosti postižu uvjerljivu pobjedu od 3:0. Nevjerojatno što se prokockalo. Tko je kriv? Svi i nitko. To se nije smjelo desiti. Stanje je opet kao i nakon poraza protiv «PIK»-a u Prvom kolu. Pokušava se sve do kraja prvenstva. Pobijeđeno je «Pounje» u Bosanskoj Kostajnici sa 5:1 golovima Blažinčića (3), Mužeka i Toplaka. Tu je propuštena šansa da se popravi gol razlika. U zadnjem kolu u grču golovima Blažinčića i mladog Babića, pet minuta prije kraja, pobijeđen je «Končar», ali to nije dovoljno. «PIK» ništa nije prepustio slučaju. Svih zadnjih osam utakmica su dobili. Neke su bile sumnjive, neke smiješne, za neke se rezultat znao unaprijed, ali tko sad pita za to. Svi bodovi su pripali «PIK»-u , koji zbog bolje gol razlike osvaja prvenstvo ispred «Vrapča» koje je osvojilo čak 48 bodova., ali ni to nije bilo dosta za prvo mjesto.

Treba razumjeti tugu Vrapčana, koji su posljednjih godina naučeni samo na uspjehe. Svi su razočarani, sva krivica baca se na stručni štab i igrače. Sve dobro se zaboravlja. Priznaje se samo ono što je sada. Ali tako je to u nogometu i s tim treba živjeti. Tako si dugo dobar dok postižeš uspjehe. Trener Babić koji je iz Zone ostvario plasman u Regiju, u kojoj je osvojio drugo mjesto, daje ostavku s tim da će ipak voditi momčad u kvalifikacijama, ako ih bude.
A za te nesretne kvalifikacije u zagrebačkom nogometu nikad se ne može znati , da li će ih biti ili ne. Ipak, čak u dvadeset dana nakon završetka prvenstva doznaje se da «Vrapče» igra kvalifikacije sa «Trnjem» iz Trnovca, a pobjednik tog susreta igra s «Partizanom» iz Strahoninca.

Opet se vratio optimizam, ali neki se sjećaju, da je baš to «Trnje» prije nekoliko godina također u kvalifikacijama za Hrvatsku ligu izbacilo tada odličnu momčad «Ponikvi».
Prvi susret igra se na igralištu «Ponikvi» po velikoj sparini. «Vrapče» igra bez svoje motorne snage Mužeka koji je otišao u JNA i Toplaka koji pauzira zbog žutih kartona.

Odmah se vidjelo, da gosti znaju igrati i da raspolažu sa nekoliko odličnih pojedinaca. Lagana premoć je na strani «Vrapča» , ali nema one toliko potrebne domaćinske agresivnosti i nedostaje svježine. Ipak, u drugom poluvremenu Blažinčić iz slobodnog udarca uz pomoć gostujućeg golmana postiže 1:0, ali u istoj minuti nesmotrenost obrane «Vrapča» i opravdano dosuđeni penal, kojeg gosti realiziraju iz drugog pokušaja i to je 1:1. Pred sam kraj utakmice isplatila se ofanziva domaćih i Vidiček postiže 2:1, a dvije minute prije kraja najbolji igrač «Vrapča» u protekloj sezoni Vitko, propušta priliku, da iz penala postigne 3:1. Utakmica završava pobjedom od 2:1, ali da li je to dovoljno za uzvrat? Oni koji bolje poznaju «Trnje» , govore da nas «gore» čeka pakao, u što smo se uvjerili tri dana kasnije dolazeći na igralište u Trnovcu, prepuno ratnički raspoloženih domaćih navijača. Bilo je i mnogo navijača «Vrapča», ali domaći su domaći.

Počelo je da ne može bolje. Toplak u prvoj minuti postiže vodstvo 1:0 i stišava navijače domaćih. Igra se dobro, stvaraju se šanse i za 2:0, ali nema odlučnog realizatora.

Domaći tek tada pokazuju pravo lice. Pored poznavanja nogometa svi od reda pokazuju zavidan stupanj prevelike grubosti, što sudac Petak iz susjedne Koprivnice previše tolerira.

Međutim, sve je na strani «Vrapča» do 30. minute , kad golman Mirt koji je prije znao sam dobiti utakmicu, početnički griješi, nitko iz obrane mu ne pomaže i to je 1:1. Domaći se dižu iz mrtvih. A trebalo je izdržati još samo malo do poluvremena. U drugom poluvremenu rezultat je još uvijek na strani «Vrapča», ali domaći igrači igraju sve bolje, pa i sve grublje potpomognuti razjarenim navijačima i nedosljednim sucem. Plod svega toga je nepotrebno igranje rukom Pavleka u šesnaestercu i «Trnje» iz penala postiže 2:1, a malo kasnije nakon centaršuta glavom postiže i treći gol, što im je dovoljno za ukupnu pobjedu.

«Vrapče» očajnički pokušava nešto učiniti u posljednjim minutama. Vitko odlazi pred protivnički gol i postiže zgoditak, ali sudac mu opravdano sudi igranje rukom.

Minutu kasnije na istom mjestu ponovno igranje rukom, ali ovaj put od strane domaćeg braniča, sudac malo zastaje, a onda daje znak da se igra dalje. I bolje po njega, da je to učinio, jer u suprotnom bili bi mu to vjerojatno najteži trenuci u životu.
Sve u svemu «Vrapče» ne ide dalje zbog minusa od jednog gola. Previše je bilo kikseva u obje utakmice da bi se prošao takav protivnik i to još u kvalifikacijama.

Koliko pehova u tako kratkom vremenu. Primljeni golovi u zadnjim minutama, poraz od autsajdera na domaćem terenu, izgubljeno prvenstvo na gol razliku, cup, a ne bod-sistem u kvalifikacijama, prva utakmica kod kuće, Mužek je morao u vojsku, promašeni penal, nepotrebno napravljen penal, kiks golmana, promašene šanse, kukavičluk suca, ali ponajviše je «Vrapče» samo sebi krivo za nastalu situaciju.

Međutim to je sport, to je nogomet , mora biti i takvih dana u jednom klubu. Koliko puta je «Vrapče» rastužilo druge momčadi. Sada smo i mi u toj ulozi. Tko to tako sportski shvaća, brzo će to preboljeti. Međutim «Vrapče» je mnogima previše priraslo srcu, pa se to teško podnosi.

Ipak svi se polako okreću novom prvenstvu i najvećem zadatku, a to je konačno useljenje u sportski dom i igranje na svom igralištu. TO SU I ZASLUŽILI.

Nova sezona, nove nade. Neki igrači odlaze, novi dolaze, uobičajena smjena trenera i sve ono što već ide u pauzama prvenstva, karakteristično je bilo i za «Vrapče» pred prvenstvo 1988/89.

Za trenera je doveden Juraj Katalinić miran i marljiv čovjek, no momčad ne može preuzeti prije polovice kolovoza zbog svojih obaveza, pa prvi dio priprema vodi njegov pomoćnik, dosadašnji trener juniora, Mesić Davor – Cajo poznat po svojoj strogosti. Već tu su počele primjedbe i opravdane i neopravdane na račun oba trenera, međutim danas je to normalno na nogometnim terenima, a pogotovo u «Vrapču». Od igrača Vidiček je otišao u «Jugokeramiku», Mužek u JNA, a došli su Brković Davor, Zubanović Mladen, Svitlanović Slavko, Dušinca Šaban, Tumpić Krešo, Siladi Valter, Šimunović Roman i iz juniora Novak Krešo pa uz stare Mirta, Barišu, Lasića, Vitka, Zorbaza, Šituma, Toplaka, Blažinčića, Fruka, Babića, Lekšića, Glasnovića, Jedvaja, Stubičara, Bešlića, Bregovića, Pavleka i Orehovca vidjelo se da će to opet biti momčad za vrh tabele.

Juniore i kadete preuzeo je Čakmak bivši igrač «Ponikvi», a starije i mlađe pionire i dalje vodi Levak – Gudla. Tu su i veterani koji također žele prvo mjesto ali nekako sporo se vraćaju s Jadrana na nastavak prvenstva.

Nažalost ono najvažnije, a to je sportski dom, unatoč silnim obećanjima stoji i dalje nedovršen, tako da se treće prvenstvo za redom mora odigravati na igralištu «Ponikvi» koje je u blizini, ali ipak to nije domaći teren.

Prva utakmica sezone 1988/89. na Ponikvama protiv «Novog Zagreba» i čista pobjeda od 3:0, uz odličnu igru cijele momčadi, a posebno Zagoraca Tumpića i Siladija koji postižu i sva tri zgoditka. Nakon utakmice verbalni sukob Mirt – Mesić nakon kojega golman napušta «Vrapče» i odlazi u «Novi Zagreb». Slijedeća utakmica je derbi na Pešćenici protiv «TPK» kojeg «Vrapče» dobiva golom Blažinčića u zadnjim trenutcima utakmice i sad se već vidi da će to opet biti momčad koja će voditi glavnu riječ u borbi za prvo mjesto. U slaboj igri golovima Vitka i Lekšića pobijeđena je «Petrova Gora» kod kuće, a sa 3:2 «Oroslavje» u Oroslavju gdje se ističe branič i kapetan Bariša sa dva gola i Blažinčić sa jednim iz slobodnjaka. Opet kod kuće s «Moslavinom» i 3:1 golovima Siladija(2) i Babića(1).
Rezultati su odlični, ali osim u prve dvije utakmice nema one prave utakmice, nema one prave igre, pa se već po ustaljenom običaju javljaju prve kritike koje su kulminirale u Odri na utakmici sa «Slogom», gdje je domaćin vodio 2:0, ali je «Vrapče» u očajno slaboj igri i uz velike grubosti domaćina te slabosti suca i delegata Ferkovića, ipak uspjelo izjednačiti, prvenstveno zaslugom strijelca oba gola Blažinčića.

Tada Vrapče prvi put proklinje Miljanića i njegov izum sa penalima koji je uveden od ovog prvenstva, jer nakon raspucavanja penala ostaje bez ijednog boda. U lokalnom derbiju pobijeđene su «Ponikve» sa 2:0 golovima Siladija i brzonogog Svitlanovića, ali već u slijedećoj utakmici poraz od slabog «Ilovca» u Karlovcu sa 2:0 uz opet slabu igru, ali ovaj put začinjenu i s neborbenošću što nije bila odlika «Vrapča». Tada dolazi do susreta po mnogima dviju najboljih momčadi u Regiji , «Vrapča» i «Španskog» , dobro poznatih suparnika iz kvalifikacija od prije dvije godine kad je «Vrapče» eliminiralo favorizirano «Špansko».

Sada je to ponovo veliki derbi, ali se vidi odmah da tu nema više onog kvalifikacijskog žara pa utakmica završava 1:1 u kojoj je gol za «Vrapče» ponovno postigao Blažinčić, a nakon jedanaesterca bod ipak pripada «Vrapču». Trener Katalinić nakon tih par loših utakmica čini mali rez u momčadi i «Vrapče» na teškom terenu u Dvoru na Uni dobiva sa 4:2 golovima ponovno Blažinčića (2) te Babića i Tumpića. Kod kuće čistih 3:0 protiv «Končara» golovima Vitka, Zubanovića i Siladija, ali u Gospiću iako se vodilo golom Tumpića opet se gubi na jedanaesterce protiv slabog domaćina. Protiv «Pounja» slaba igra, ali ipak Blažinčić i Novak rješavaju utakmicu, ali u Bobovcu se slabom igrom, ne može prošvercati i poraz od 2:0 je zaslužen. «Chromos» se pobijedilo tek na jedanaesterce pa se ipak dva gola prije kraja pruža velika šansa da «Vrapče» bude jesenski prvak. Na svu sreću ta zadnja dva kola uz veće zalaganje prikazana je i bolja igra te je «Trnje» pobijeđeno 4:0 golovima Siladija(2), Zubanovića i Babića, a u zadnjem kolu u Jastrebarskom, Vitko i Blažinčić pobjedom od 2:1, potvrđuju jesenskog prvaka .

To je inače četvrti osvojeni jesenski naslov za «Vrapče» u devet proteklih godina. Što reći nakon svega toga. Makar je bilo dosta slabosti u igri gotovo kroz cijelu polusezonu, čak i neborbenosti u pojedinim trenucima, neobjašnjivo slabe igre pojedinaca, ipak je prvo mjesto osvojeno potpuno zasluženo i ne preostaje ništa drugo nego iskreno čestitati trenerima i igračima da se usprkos svemu postigao veliki uspjeh. Jer ne treba zaboraviti da «Vrapče» još uvijek ne igra na svom igralištu i da je bilo poprilično uzdrmano neuspjehom u kvalifikacijama još samo prije pet mjeseci. Zato sve čestitke klubu.

U isto vrijeme mnogobrojni veterani su prokockali svoje prvenstvo i šanse za ulazak u Prvu ligu. Produžen ljetni odmor, višak kilograma, lom noge Momčilovića, povrede Čuka, Milanovića, Igreca, Juraka, kratki spoj na relaciji selektor Jakob – Smrekar, «sportski život Veterana» i ostalo, učinili su svoje, i umjesto prvog, osvojeno je drugo mjesto s nadom u bolje sutra.

Svejedno tuge nema i veterani su i dalje glavni navijači i pokretači svega veselog u klubu.
I na kraju sezone tradicionalna utakmica Veterani – Prva momčad. Prvotimci daju 3 gola razlike i uvjereni su u pobjedu. Kao za inat taj dan je prolom oblaka i pomoćno igralište liči na močvaru te nitko normalan ne bi tu igrao.

Ali «Vrapče» je ionako poznato kao nenormalna sredina i utakmica se igra pred čak stotinjak navijača. Da li se tu igralo ili valjalo u blatu, to je teže pitanje. Uglavnom veterani su pobjednici jer su izgubili samo sa 3:1, pa se nakon utakmice otišlo u dvoranu Mjesne zajednice na zajedničku večeru. Dvorana je bila premala da sve primi iako su svi ušli, a lijepo je bilo vidjeti da su navratili i bivši igrači «Vrapča» koji sad igraju u drugim klubovima. To dovoljno govori o klubu.

U zimskoj pauzi je i dalje aktivno. Veterani imaju iznajmljenu dvoranu u Sutinskim Vrelima, gdje dolaze igrači prve momčadi, tako da aktivnost traje i preko zime. Pred nastavak prvenstva Tatek – Sabo ne miruje i u klub dolazi odličan golman Švigir Mladen, te igrači Novosel Damir, Radoš Goran, Mohač Marijan i vrlo dobri Lazendić Milovan.

Međutim, da sve ne bi bilo prelijepo, pobrinuli su se Vitko i Blažinčić koji su zatražili ispisnice. Kao razlog naveli su neke neispunjene obveze koje su im navodno obećali pojedinci u klubu, a tiču se zaposlenja i egzistencije njih obojice. Djelomično su sigurno bili u pravu, makar se govorkalo i o nekim sitnim ucjenama s njihove strane, no trebali su kao veliki igrači ostati i veliki ljudi i sezonu odigrati do kraja. Jer činjenica jest da su momentalno njih dvojica bili najbolji igrači u klubu, a možda i u čitavoj Regiji. U svakom slučaju klub nije pravio probleme iako je mogao. Uprava je održala datu riječ i dala ispisnice, ali se čini da su time izgubili svi, i klub i njih dvojica. Vitko nije otišao nigdje, a Blažinčić je potpisao za «Trešnjevku» s obećanjem da će se vratiti. Samo da li i ostali klubovi puštaju igrače prije roka kao «Vrapče»? Vidjet će se.

Nakon toga održana je Skupština «Vrapča» gdje je ponovno uz punu dvoranu dominirala tema o dovršenju Sportskog centra koji i nakon mnogih obećanja još nije doveden u stanje za upotrebu i natjecanje. Svima je jasno da novaca nikad nema dovoljno i da postoji mnogo problema u vezi toga, koje je teško svima objasniti, ali ovo se sad predugo zavuklo, a pretjeralo se i sa silnim obećanjima koja nisu ispunjena.

Već je prije Zdeslav Težulati, tajnik kluba, zatražio da ga se oslobodi te dužnosti, zbog samo njemu znanih razloga, tako da je njegovim odlaskom «Vrapče» pretrpilo nenadoknadiv gubitak. Vjerojatno će se ipak uskoro vratiti. Na tom poslu zamijenit će ga veteran Barbarić Boris, dobar, vrijedan i pošten čovjek. Novi predsjednik kluba je Nikola Šimunović, a potpredsjednici su Vidaković Vlado i Car Mladen. U upravi su još Sabo, Fruk, Novosel, Jurak Z., Vidaković M., Žabčić, Jurak M., Kordej, Glasnović, Toplak, Milinović, braća Kačinari, Bešlić, Hikec, Šola i Marić.

Pripreme prve momčadi ponovno su održane u Novom Vinodolskom gdje se je zdušno radilo pod vodstvom Katalinića i Mesića. Treba napomenuti da je prijevoz ponovno organiziran u režiji kluba, a glavni teret su podnijeli braća Vidaković i Car. Ne treba govoriti da je pored treninga i utakmica bilo i noćnih zabava, a posebno treba istaći ribarsku večeru, organiziranu od strane Vlade Vidakovića. U toku priprema momčad su posjetili predsjednik Šimunović, Kovač, Jurak M. i najdraži gost svih igrača, potpredsjednik Car Mladen.

Ne pripremaju se samo prvotimci. Pripremaju se i veterani. I to kako. Organizirana je utakmica između njih samih. I to između «Potoka» i «Aleje». Za «Potok» nastupaju: Čižmešija, braća Šuler, Vrbanek, Sabljak, Vidaković V., Vargas, Igrec, Senčar, Greif, Momčilović, Katalinić, Palić, Radušić, Čuk.

Za «Aleju»: Matijević, Hikec, Smrekar, Karapanđa, Cvitković, Jurak, Grdić, Matelko, Ocvirek, Penzer, Hota, Štefanec,…..
Igra se za jelo i piće, ali poraženi mora jesti djetelinu. To je najveći ulog. Opet puno navijača na pomoćnom igralištu, ali i blato do koljena. Sude Lasić, Zorbaz i Toplak. Na kraju 5:2 za «Aleju» a poraženi «Potok» na zajedničkoj veselicu i uz jelo umjesto salate dobiva djetelinu.

Inače, veterani su sad pojačani jer su pravo igranja stekli Ocvirek Krešo – Čvaro nekada golgeter «Vrapča», te Metelko Mario – Koko također bivši igrač koji ne zna koliko je brz.

Počinje i nastavak prvenstva. «Vrapče» je prvo i bježi najopasnijem konkurentu «Španskom» čak četiri boda. Ali prvo kolo mora u Novi Zagreb gdje je domaćin veliki favorit s obzirom na imena , a «Vrapče» prvi put bez najboljih igrača Blažinčića i Vitka. Igra se vrlo borbeno, ne baš kvalitetno, uzbudljivo na zadovoljstvo gledalaca. Pred kraj susreta povratnik u momčad Jedvaj – Rambo iz Jakovčine postiže glavom gol odluke i derbi je dobiven.. Svi su zadovoljni, a mnogi govore da se ipak može bez Blaža i Vitka samo ako se hoće. I onda dan prije utakmice sa narednim protivnikom «TPK» pola momčadi slavi rođendan Jedvaja, ali pred jutro kad su se svi razišli, Jedvaj i Zorbaz upadaju u tučnjavu sa brojno nadmoćnijim dečkima koji odlaze u vojsku i kako nisu htjeli uzmaknuti, posljedice su bile takve da u nedjelju nisu mogli nastupiti. A upravo na toj utakmici «Vrapče» igra maestralno i golovima Tumpića (2) i Pavleka deklasira «TPK» sa 4:0. U toku tjedna Izvršni odbor suspendira Jedvaja i Zorbaza, s tim da trener Katalinić ima pravo skinuti suspenziju, ali on o tome neće ni čuti. Također se donosi odluka da se razriješi dužnosti pomoćni trener Mesić, s obrazloženjem da pomoćnog trenera ne treba u toku prvenstva i da previše dolazi u sukob sa igračima.

Tu su počele prve trzavice u upravi, a ista momčad koja je pogazila «TPK» tjedan dana kasnije u Vojniću protiv «Petrove Gore» uz očajno slabu igru gubi utakmicu na penale. A prije te utakmice razlika između «Vrapča» i «Španskog» iznosila je 6 bodova. Kao dodatak svemu slijedi poraz kod kuće 2:1 od «Oroslavlja», uz ponovno očajnu igru i poraz u Kutini od «Moslavine» sa 4:3 uz neviđenu režiju glavnog suca. U međuvremenu dešavaju se sudbonosne stvari za «Vrapče». Izvršni odbor za trenera postavlja proslavljenog nogometaša Josipa Lalića, a smjena Katalinića obrazlaže se službeno zauzetošću na poslu. Tada duša «Vrapča», Sabo Zlatko – Tatek, također daje ostavku, a zamjenjuje ga Tom Kačinari. Toliko rezova u tako kratko vrijeme i to usred prvenstva, dok je momčad bila na prvom mjestu moralo je dovesti do najlošije polusezone koju je «Vrapče» ikad imalo. Sve se tada okrenulo protiv «Vrapča». U slijedeća dva mjeseca ništa nije išlo kako treba . Uprava razjedinjena, igrači kao da su zaboravili igrati nogomet, trener kao da je zalutao, suci u gostima samo što ne igraju za domaćina, na jedanaesterce u tom periodu od sedam utakmica dobivena samo jedna, daju se ostavke itd.

Za pomoćnog trenera postavljen je poznati dinamovac Miljković, iako je rečeno da pomoćnog trenera ne treba, a za trenera golmana veteran kluba Frane Matijević. No ništa više ne pomaže. Kola su krenula nizbrdo. Pobijeđena je «Sloga» sa 2:1, a zatim četiri poraza za redom. Od «Ponikvi», «Ilovca», «Španskog» i «Jedinstva» te poraz od «Končara» sa 2:0 uz smiješno suđenje glavnog i pomoćnog suca. Za utjehu teška pobjeda nad posljednje plasiranim «Gospićem» golovima Pavleka i konačno velike nade «Vrapča» Šituma. Zatim ponovno poraz na penale od «Pounja», pobjeda nad «Bobovcem» 3:0, poraz od «Chromosa» 2:0. Jedina utakmica dobivena na penale protiv «Trnja» i za kraj poraz od «Jaske» kod kuće 3:2 nakon vodstva od 2:0, i time je osvojeno četvrto mjesto. Samo 11 bodova osvojenih u proljeće, od toga pod vodstvom Lalića sedam u dvanaest utakmica. Katastrofa. Što drugo reći. Jer «Vrapče» je u posljednjih osam polusezona bilo pet puta prvo i dva putra drugo s istim brojem bodova kao i prvi, a sad smo samo četvrti. Nije u sportu sramota biti četvrti, ali ostaje dojam da se ovaj put moglo i trebalo više. Govorilo se da su Lalić – Miljković najjači tandem po imenima u Zagrebu, ali momčad je pod njihovim vodstvom igrala sve lošije i lošije i nikakva slavna imena tu ne pomažu. «Vrapče» nije Prva liga, to nisu profesionalci, to su obični dečki sa svim manama i vrlinama i tu ne vrijede prvoligaške zakonitosti. S tim dečkima treba živjeti i nakon treninga i utakmica. Moglo bi se naći mnogo argumenata za i protiv Lalića, ali ostaje činjenica da lošije polusezone nije bilo, ali da je on više služio za «šminku» nekim osobama u «Vrapču».

Jedina svijetla točka u tom periodu bilo je to što je napokon započelo dovršavanje sportskog doma u čemu se naročito ističu Šimunović Marijan i Vlado Vidaković s velikim izgledima da «Vrapče» narednu sezonu igra na svom novom igralištu.

U toj sveopćoj gužvi u klubu, izazvanoj prije svega rezultatskom krizom, nitko se nije sjetio da obilježi 10-godišnjicu obnavljanja NK «Vrapče». Jedino su veterani opet unijeli malo života u klub, s revanš utakmicom «Potok» – «Aleja» i ujedno proslavom prvog mjesta u svojoj ligi, nakon prvog dijela. Bilo je i kod njih opet napeto nakon sukoba selektor Jakob – predsjednik V. Vidaković, ali sve je sportski izglađeno.

Opet se igra za košaru djeteline koja je namijenjena poraženom.

«Aleja»: Matijević, Hikec, Husinec, Grdić, Cvitković, Penzer, Smrekar, Karapanđa, Magnabosca, Ocvirek, Metelko, Mraković i Požgaj opet uvjerljivo dobiva «Potok» u sastavu: Čižmešija, Šuler J., Šuler D., Barbarić, Varga, Sabljak, Vrbanek, Čuk, Momčilović, Greif, Igrec, Vidaković V. Nakon toga veterani su ponovno išli na pripreme u Pirovac gdje su ih mještani vrlo dobro upoznali, a naročito vlasnici nekih kafića.

Na kraju svega održava se sastanak Predsjedništva u klubu u atmosferi prema kojoj su profesionalni političari amateri, a epilog svega jest da se u upravi «Vrapča» prvi put nadglasavalo, da je došlo do pucanja niti između uprave, igrača, trenera i navijača. Ono osnovno što je «Vrapče» činilo «Vrapče» i ono što ga je držalo iznad drugih. Trener Lalić je smijenjen tek nakon tijesnog glasanja, a Car Mladen, jedan od obnavljača kluba dao je neopozivu ostavku, ponukan potezima dijela uprave, koji su u klub došli baš na njegovu inicijativu i sukobu mišljenja sa predsjednikom kluba Šimunovićem i čak sa nekim ljudima s kojima je obnovio «Vrapče».

Stoji to, da su svi ti ljudi željeli uspjeh «Vrapča», ali treba znati da je «Vrapče» narodni klub i da se razvoj «Vrapča» ne može bazirati na klasnoj razlici između uprave, igrača, trenera i navijača, nego baš suprotno svi moraju biti jedno, a to je «Vrapče». «Klub mora biti iznad svega i svih» pravilo je koje u «Vrapču» treba itekako poštovati, a čini se da je baš na tom sastanku pogaženo, jer «Vrapče» nikad nije trpilo birokratsko vođenje kluba, a sastanci su uvijek bili otvoreni za sve. Nitko nije bezgrešan pa ni hiroviti Car Mladen u čiju vjernost prema «Vrapču» uopće ne treba sumnjati, pa je to sasvim neopravdan strah onih ljudi koji su se bojali da će na neki način rušiti dio uprave i time zakočiti završetak sportskog centra, ali još su manje bezgrešni oni koji tek što su došli u «Vrapče» i jedva poznaju tu sredinu te glasaju protiv Carovog izvještaja.

Glasaju protiv, ne zato što on u izvještaju osuđuje sve krivce za rezultatski neuspjeh uključujući i sebe, nego zato što je to Carev izvještaj i što je zahvaljujući svojoj emotivnosti i oštrom jeziku postao mnogima trn u oku. Da je «Vrapče» time izgubilo svog oca i majku i najboljeg igrača svih vremena ne treba ni govoriti. No, ne treba brinuti.

On će i dalje sigurno ostati najvjerniji navijač «Vrapča» i u budućnosti, dok za njegove neke protivnike to baš nije sigurno. Poznavajući ga može se reći da će se sigurno vratiti u upravu kluba gdje mu je i mjesto.

U životu i radu jednog kluba moraju se događati i takve stvari i dobro da su se dogodile i u «Vrapču». Svi ti događaji uzdrmali su «Vrapče», ali ga nisu uništili, a ono što te ne uništi čini te jačim. Iskustvo je to više koje će dobro koristiti.

U ova brza vremena sve se brzo primirilo i klub opet gleda ambiciozno naprijed. Dolazi nova sezona, novi izazovi, sve staro se zaboravlja.

U prelaznom periodu glavnu ulogu ima ponovno tehniko momčadi Sabo Zlatko – Tatek. Najviše nevolje zadaje mu talentirani Damir Mužek Povratnik iz JNA koji želi otići iz kluba govoreći da mu «Vrapče» nije baš puno pomoglo u životu, nakon čega Tatek dobiva nove sijede, te da želi igrati u rangu više, zaboravljajući da je i on itekako pomogao da «Vrapče» nije rang više, jer je dolazeći iz JNA odigrao pet utakmica i svih pet je izgubljeno.

Otišao je i Pavlek Toni u matično «Jedinstvo» i kome treba reći jedno veliko hvala za sve što je učinio u «Vrapču», otišli su Zubanović, Berišić, Orehovec i Novosel, Glasnović prestaje igrati, jedino najstariji kapetan Lasić još razmišlja jer već odavno ima pravo igranja za veterane. Ali Tatek ne očajava već ponovno dovodi Vitka pa Lekšić M., Benkovića, Martinka i Redea, sve vrlo dobro igrače, a Vidaković Vlado obećava povratak Blažinčića. Iako još pripreme ne počinju pojedini igrači svaki dan održavaju kondiciju igrajući mali nogomet u školi «Pavao Lončarić» u «Vrapču» gdje se na tom igralištu napokon okuplja mnogo mladih koji vole nogomet.

Tako je eto završena jedna burna sportska godina u Vrapču, napeta baš kao i utakmica.

A što se tiče novog prvenstva i budućnosti ovog kluba, navijači mogu biti sigurni da ih ovaj klub neće razočarati, da će uz njega ponekad i tugovati, ali će se sigurno mnogo više radovati.

P O G O V O R

Kada danas dolazite iz grada u Vrapče, morate ići Ilicom do kraja, a zatim nastavljate istom cestom koja se zove Aleja Bologna. Na tom spoju je Aleja Vrapče i prolazeći ovuda prvo što zapažate je prekrasna aleja starih divljih kestenova, koja vodi prema bolnici. S istočne strane aleje nalazi se travnato pomoćno nogometno igralište, a sa zapadne obnovljeno novo sa divnim zelenim tepihom. Odmah uz igralište nalazi se lijepi sportski dom koji je već pod krovom, a sjeverno od igrališta krasan park sa asfaltnim odbojkaškim i rukometnim igralištem. Sa sjeverne strane pomoćnog igrališta je neiskorišteni prostor koji treba pretvoriti u sportske terene i sve to skupa trebalo bi uskoro činiti Sportsko rekreacioni Centar Vrapče.

Bit će to lijep sportski kompleks koji je možda odavna tu već trebao biti, ali bit će tu i velika nogometna baza, koja bi uz još neke na zapadnom dijelu grada trebala biti izvor talenata za zagrebačke prvoligaše koji premalo koriste Zagreb i okolicu. Sjetimo se samo nekih starijih igrača iz ovog dijela grada kao što su: Štefanac, Skender, Jukić, Bljajić, Ostrihon, Štefan Merkel i drugi, a takvih je bilo po cijelom Zagrebu, koji nisu smjeli izmaći stručnjacima. Već sada po cijelom gradu ima mnogo mladih talenata pa tako i u Vrapču, ali mnogo njih je propalo upravo zbog loših uvjeta. Nadamo se da se od ove godine u Vrapču to više neće događati.

Kao što se vidi ovom knjigom uglavnom je opisano djelovanje kluba u razdoblju od 1979.-1989. godine, a prijašnje razdoblje, prije i nakon II. rata obuhvaćeno je u raznim brošurama.

Namjera je bila opisati ljude i događaje gledajući ih neposredno i doživljavajući ih kao simpatizer kluba. Ponovno treba reći da možda znani i neznani simpatizeri kluba nisu spomenuti u ovoj knjizi ili će se možda neki pojedinci naći uvrijeđeni, ali ova knjiga nema nikakve zle namjere. Pisana je u zdravom i sportskom duhu i svatko tko voli sport, će to razumjeti.

Posvećujem je N.K «Vrapču» i nekim vrapčanskim generacijama, ali sigurno je da ova knjiga jednog dana zaslužuje da ima i svoj nastavak.

NK_Vrapce _1
(cro)nk_vrapce_zagreb
vrapce_plavi
nk_vrapce_medium